DREVNO UMIJEĆE LECTIO DIVINA
P R I H V A Ć A NJ E B O Ž JE G Z A G R LJ A J A
Piše: Fr. Luke Dysinger, OSB
Prevela: Brigita Peček
1. MOLITVENI UZORAK LECTIO DIVINA
Drevno umijeće, koje su nekoć vježbali svi kršćani, bila je tehnika poznata kao lectio divina (čitanje Božje riječi). To je polagana, kontemplativna, svetopisamska molitva koja omogućuje da Biblija, Božja riječ, postane sredstvo sjedinjenja s Bogom. U kršćanskoj samostanskoj tradiciji sačuvana je ta drevna praksa kao dragocjeno blago u riznicama benediktinskih redovnika. Vrijeme posebno odvojeno za lectio divina, zajedno s liturgijom i svakodnevnim manualnim radom, omogućuje nam da u svome svakodnevnom životu otkrijemo duhovni ritam koji je u pozadini svega. Otkrivamo da unutar toga ritma svakim danom bivamo sve više u stanju Ocu kao žrtvu prinijeti sve veći dio svog bića i svojih odnosa. Učimo se prihvatiti Božji zagrljaj u osobi njegova Sina Isusa Krista.
Prvi korak: lectio – čitanje / slušanje
Umijeće lectio divina počinje s razvijanjem sposobnosti pozornijeg, dubljeg slušanja. Postajemo sposobni čuti “uhom svoga srca”, kako nas ohrabruje sveti Benedikt u Prologu Zakonu. Kad čitamo Sveto Pismo treba da nasljedujemo proroka Iliju. Treba da naučimo postati žene i muškarci koji su u stanju slušati Božji šapat (1 Kr 19,12); zvuk koji je Božja riječ za nas, Božji glas koji dodiruje naša srca. To je blago slušanje usklađivanje s Božjom prisutnošću u tom naročitom djelu Božjeg stvaranja – u Svetom Pismu.
Povik proroka u drevnom Izraelu bila je radosna naredba: “Slušaj! Čuj, o Izraele!”. U lectio divina i mi pazimo na tu naredbu. Okrećemo se Svetom Pismu, znajući da moramo “čuti” – slušati – Božji glas, koji često vrlo blago govori. Da bismo čuli nekoga tko govori tiho, treba da naučimo šutjeti, da naučimo voljeti tišinu. Ako neprestano govorimo ili smo okruženi bukom, ne možemo čuti tihe glasove. Stoga praksa lectio divina zahtijeva da se najprije smirimo, kako bismo bili u stanju čuti nama upućenu Božju riječ. To je prvi korak lectio divina, primjereno nazvan “lectio – čitanje”.
Čitanje ili slušanje, koje je prvi korak u lectio divina, vrlo se razlikuje od brzog načina čitanja na koji moderni kršćani čitaju novine, knjige, pa čak i Bibliju. Lectio je slušanje puno poštovanja; slušanje u duhu tišine i strahopoštovanja. Slušamo blagi šapat Božji koji govori nama osobno - ne glasno već intimno, iznutra. U lectio čitamo polagano, pomno osluškujući kako bismo čuli riječ ili rečenicu koja je danas za nas Božja riječ.
Drugi korak: meditatio – meditacija (razmatranje)
Jednom kad smo pronašli riječ ili odlomak u Svetom Pismu, koji nam govore na osoban način, moramo zaći u njih i “preživati” ih. Slika životinje koja preživa i mirno žvače svoju napola probavljenu hranu u davnini je korištena kao simbol kršćanina koji ponire u riječ Božju. Kršćani su uvijek prepoznavali svetopisamski poziv na lectio divina u primjeru Blažene Djevice Marije “koja je pohranjivala u svoje srce” ono što je vidjela i čula o Kristu (usp. Lk 2,19). U današnje su vrijeme za nas ove slike podsjetnik da moramo zaći u riječ, tj. memorirati je – i dok je blago sebi ponavljamo, dopustiti da prožme naše misli, nade, sjećanja i želje. To je drugi korak ili stupanj u lectio divina – meditatio. Meditiranjem dopuštamo Božjoj riječi da postane riječ nama upućena, riječ koja nas dodiruje i djeluje u našim najdubljim razinama.
Treći korak: oratio – molitva
Treći korak u lectio divina jest oratio: molitva koja se može shvatiti kao dijalog s Bogom, tj. razgovor pun ljubavi s onim koji nas je pozvao u svoj zagrljaj. Molitva je posvećenje, ona je svećeničko prikazivanje Bogu, onih dijelova našeg bića za koje prije toga nismo vjerovali da ih Bog želi. U toj molitvi – posvećenju dopuštamo riječi, u koju smo ušli i o kojoj smo razmišljali, da nas dodirne i promijeni dijelove našeg najskrivenijeg bića. Kao što svećenik u euharistiji posvećuje kruh i vino, Bog nas u lectio divina poziva da uzdignemo k njemu svoja najteža, bolom ispunjena iskustva, te da nad njima blago izreknemo iscjeljujuću riječ ili rečenicu koju nam je Gospodin dao u čitanju i preživanju (lectio i meditatio). U posvećujućoj molitvi (oratio) dopuštamo da nas Božja riječ dodirne i izmijeni.
Četvrti korak: contemplatio – kontemplacija (gledanje Boga)
Na kraju se jednostavno odmaramo u prisutnosti Onoga koji je svoju riječ upotrijebio kao poziv da prihvatimo njegov preobražavajući zagrljaj. Nikoga tko je ikad bio zaljubljen, ne treba da podsjećamo kako postoje trenuci puni ljubavi u kojima riječi nisu potrebne. Isto je i s našim odnosom prema Bogu. Tihi odmor, bez riječi, u prisutnosti onoga koji nas ljubi, ima u kršćanskoj tradiciji svoje ime: to je contemplatio (kontemplacija). Ponovno smo u tišini, bez riječi; ovaj put jednostavno se prepuštajući užitku prebivanja u Božjoj prisutnosti.
2. RITAM KOJI JE PODLOGA ZA LECTIO DIVINA
Ako želimo vježbati lectio divina i vidjeti plodove, moramo se vratiti u prošlost da bismo razumjeli zašto je ovo doba u opasnosti da tu vježbu potpuno izgubi. U starim kršćanskim vremenima riječi akcija (čin, praksa, od grčke riječi praktikos) i kontemplacija nisu opisivale dvije vrste kršćana koji su se bavili različitim oblicima molitve i apostolata. Akcija i kontemplacija shvaćale su se kao dva pola našeg duhovnog ritma koji je u pozadini svega: to je blago osciliranje između duhovne “aktivnosti” u odnosu na Boga i “receptivnosti (prijemljivosti)”.
Praksa – duhovna aktivnost – odnosila se u starim vremenima na:
a) našu aktivnu suradnju s Božjom milošću u iskorjenjivanju poroka
b) dopuštanje da procvjetaju kreposti.
Smjer duhovne aktivnosti nije bio prema van u smislu apostolata, već iznutra – kretao se na dolje, u dubine duše, gdje nas Duh Božji neprestano preoblikuje u svoju sliku. Aktivni je život, prema tome, spoznavanje tko smo zapravo i dopuštanje sebi da budemo preoblikovani onako kako to Bog namjerava.
U ranoj samostanskoj tradiciji kontemplacija se shvaćala dvojako. Prvo je bilo theoria physike, tj. kontemplacija Boga u kreaciji – Bog u “mnoštvu”. Drugo je bila theologia, kontemplacija Boga u njemu samome bez slika ili riječi – Bog kao “Jedan Jedini”. S tog stajališta lectio divina služi kao mjesto vježbe za gledanje Boga u njegovoj kreaciji.
U gledanju (kontemplaciji) prestajemo iznutra nešto duhovno raditi i jednostavno učimo “biti”, to jest odmarati se u prisutnosti Oca koji nas ljubi. Kao što se u vanjskom životu krećemo u prostoru između govorenja i slušanja, pitanja i razmišljanja, tako i u duhovnom životu moramo naučiti uživati u osvježenju koje nam pruža jednostavno prebivanje u Božjoj prisutnosti, u iskustvu koje se prirodno izmjenjuje (ako to dopustimo!) s našom duhovnom praksom.
U stara vremena kontemplaciju nisu smatrali ciljem koji treba doseći nekom molitvenom metodom. Nju se jednostavno prihvaćalo sa zahvalnošću kao Božji dar koji nam Bog povremeno daje. U nekim nas trenucima Gospodin poziva da zašutimo, kako bismo se odmarali u njegovu zagrljaju. To je pol našeg unutarnjeg duhovnog ritma koji se zove gledanje ili kontemplacija.
Koliko je različito to drevno shvaćanje od našeg modernog pristupa! Umjesto da shvatimo kako svi blago osciliramo između duhovne aktivnosti i receptivnosti, između prakse i kontemplacije, danas smo skloni kontemplaciju postaviti preda se kao cilj – kao nešto što se može postići pomoću neke duhovne tehnike. Morat ćemo žrtvovati taj svoj pristup orijentiran prema cilju, ukoliko želimo vježbati lectio divina jer lectio divina nema drugog cilja osim provođenja vremena s Bogom posredstvom njegove riječi. Količina vremena što ga provedemo u bilo kojem vidu lectio divina (bilo to prežvakavanje, posvećenje ili gledanje) ovisi o Božjem Duhu, a ne o nama. Lectio divina poučava nas kako okusiti i uživati u svim različitim oblicima Božje prisutnosti, bez obzira jesu li to aktivni ili receptivni načini doživljavanja Boga.
U lectio divina prikazujemo Bogu sebe kao žrtvu; a mi smo ljudi u pokretu. U stara vremena to se duhovno gibanje opisivalo kao helix – spirala koja se uzdiže. Ako se gleda samo u dvije dimenzije ona izgleda kao stalno kružno gibanje; ako se gleda uz dodatnu vremensku dimenziju to postaje helix, spirala koja se uzdiže, pomoću koje se sve više primičemo Bogu. Na ovaj se način promatra cjelina našeg duhovnog života kao blaga oscilacija između duhovne aktivnosti i receptivnosti, pomoću kojih nas Bog sve više sjedinjuje sa samim sobom. Upravo na isti način koraci ili stupnjevi lectio divina predstavljaju oscilaciju između tih duhovnih polova. U lectio divina prepoznajemo duhovni ritam koji je u pozadini našega života te otkrivamo različite načine doživljavanja Božje prisutnosti – mnoštvo raznovrsnih oblika molitve.
3. VJEŽBANJE LECTIO DIVINA
Osobna lectio divina
Izaberite tekst iz Svetog Pisma po kojem želite moliti. Mnogi kršćani u svojoj svakodnevnoj lectio divina koriste neka od misnih čitanja toga dana; drugi radije polako prolaze pojedine biblijske knjige. Ma koji da se tekst izabere isto je sve dok se ne postavi cilj: “iščitavanje” određene količine teksta; količina teksta koju ćete pročitati u Božjim je rukama, ne u vašim.
Sjednite u udoban položaj i budite u tišini. Neki se kršćani nekoliko trenutaka usredoče na svoje disanje, drugi imaju “molitvenu riječ” ili “molitvenu rečenicu” koju vole pa je u tišini ponavljaju da bi se smirili u nutrini. Nekima je vježba “koncentracije” dobar kratki uvod u lectio divina. Odaberite onu metodu koja vam je najbolja i nekoliko minuta uživajte u tišini.
Onda se okrenite tekstu i polako ga čitajte. U potpunosti se posvetite svakoj riječi koju čitate, neprekidno osluškujući “blagi šapat” - riječ ili rečenicu koja kao da kaže: “Ja sam tu danas za tebe.” Ne očekujte prosvjetljenje ili ekstazu. U lectio divina Bog nas poučava kako da ga slušamo, kako da ga tražimo u tišini. On nas ne prisiljava, radije nas nježno poziva da ulazimo sve dublje u njegovu prisutnost.
Zatim zaronite u tu riječ ili rečenicu. Zapamtite je i polako ponavljajte, dopuštajući joj da djeluje na vaš unutarnji svijet briga, sjećanja i ideja. Ne bojte se “rastresenosti”. Sjećanja ili misli sastavni su dijelovi vaše duše. Kad se pojave tijekom lectio divina, treba ih predati Bogu zajedno s ostatkom svog unutarnjeg bića. Dopustite da vas to unutarnje zaranjanje, to prežvakavanje, pozove na dijalog s Bogom.
Tada – razgovarajte s Bogom. Koristite li riječi, ili ideje, ili slike ili sve troje – uopće nije važno. Pustite da Bog djeluje u vama kao što biste se prepustili nekome tko vas voli i prihvaća. I predajte mu sve što ste otkrili u sebi tijekom meditacije. Doživite sebe kao svećenika. Doživite danu vam Božju riječ ili rečenicu kao sredstvo blagoslova, kao sredstvo preoblikovanja ideja i sjećanja koja su izronila tijekom čitanja Božje riječi. Predajte Bogu sve što ste pronašli u svom srcu.
Na kraju se odmorite u Božjem zagrljaju. A kad vas pozove da se vratite zaranjanju u njegovu riječ ili u unutarnji dijalog s njime, poslušajte – učinite to. Naučite upotrebljavati riječi kad od njih ima koristi, i ostavite riječi kad one više nisu nužne. Uživajte u spoznaji da je Bog s vama i u riječima i u tišini, u duhovnoj aktivnosti i u nutarnjoj receptivnosti.
Ponekad ćete tijekom lectio divina više puta navraćati na tiskani tekst, bilo da okusite doslovni sadržaj riječi ili rečenice koju vam je Bog dao, bilo da potražite novu riječ ili rečenicu u koju ćete zaroniti. Nekad će jedna jedina riječ ili rečenica ispuniti sve vrijeme koje ste odijelili za lectio divina. Nije potrebno da tjeskobno vrednujete vrijednost nečije lectio divina usmjeravajući se na neki cilj: lectio divina nema drugog cilja osim onoga da se bude u prisutnosti Božjoj, moleći uz Sveto Pismo.
24.9.2014.