Stella Maris

SVETA ČETRDESETNICA - DUHOVNI POST

VELIKI POST U ISTOČNOJ KRŠĆANSKOJ TRADICIJI – 2.dio

Piše: Livio Marijan, kancelar Križevačke eparhije

 

Tjelesni post pomaže onom drugom naličju posta: duhovnom postu. Naime, ako ne ovladamo nižim, tjelesnim porivima (potrebi za hranom) kako ćemo ovladati  drugim „višim“ porivima naše pale naravi: a to su agresivnost, sebičnost, srebroljublje, častohleplje, licemjerje? Kako ćemo biti slobodni za ljubav prema Bogu i bližnjemu ako smo sapeti ovim psihološkim ili duševnim demonima? Isus jasno kaže što čovjeka onečišćuje te kao vrhovni zakon proglašava ljubav prema Bogu i prema bližnjemu. Zato tjelesni post neodvojivo prati i post od grijeha uopće: od zlih misli, od sebičnosti, ogovaranja, lijenosti, ispraznosti, prijevara, neiskrenosti, bludnosti... Posti se da bi se oslobodilo za ljubav, sebedarje i dobrotu. I to sveti oci redom vrlo oštro napominju. Nazivaju to duhovnim postom. O tome nam govore i stihiri Troida u Velikom postu. Tako stihiri Večernje ponedjeljka 2. tjedna posta:

Obdržavajmo duhovni post! Raskinimo svaku sponu! Bježimo od zamki grijeha! Oprostimo braći dugove da i nama bude oprošteno i tada ćemo moći pjevati: Nek mi se uzdigne molitva kao kâd pred lice tvoje, Gospode! 

Ili na Jutrenji:

Ako stavimo svoje ruke na dobra djela, napori posta bit će nam vrijeme obraćenja i put ka vječnom životu jer ništa ne spašava toliko dušu kao davanje onima koji su u potrebi. Milostinja nadahnuta postom, oslobađa od čovjeka od smrti i zato ju uzljubimo jer tome ništa nije ravno: Ono je dostatno za spas duša naših!

Sveti Bazilije Veliki kaže: Ne ograničavaj, međutim vrlinu posta samo na ishranu. Istinski post nije samo odricanje od različite hrane, nego odricanje od strasti i grijeha: da nikome ne učiniš nepravdu, da oprostis bližnjemu svome uvrede koje ti je nanio, zlo koje ti je učinio, dug koji ti je dužan. Inače, ne jedeš meso, ali jedeš samoga brata svoga".

Sveti Ivan Zlatousti je još oštriji i konkretniji, pa kaže: Post je promjena čitavoga našeg života, jer prava žrtva (smisao) posta nije suzdržavanje od mesa nego suzdržavanje od grijeha. Dakle, svatko tko ograničava post na uzdržavanje od hrane, taj zapravo ismijava i karikira post.  Ako postiš, pokaži mi to na djelima. Kojim djelima? Ako vidiš nekoga siromašnoga, iskaži mu milosrđe. Vidiš li neprijatelja, izmiri se s njime. Vidiš li prijatelja koji je postao uspješan, ne budi zavidan i ljubomoran. Vidiš li lijepu ženu, ne obaziraj se. Dakle, ne trebaju samo usta postiti, već i oči i noge i ruke i svi djelovi tijela također. Neka ruke poste, ostajući čiste od krađe i pohlepe. Nega noge poste, izbjegavajući puteve koji vode ka grijehu. Neka oči poste tako što neće pogled zaustavljati na tuđoj ljepoti i zamamnosti. Ne jedeš meso, zar ne? Ne bi trebao također ni proždirati zlo svojim očima. Neka ti i uši poste. Post slušanja sastoji se u tome da ne prihvaćaš lošega govora o drugima. Neka poste i usta od ružna i neprilična govora, jer opet velim, koja je korist ako s jedne strane izbjegavam piletinu i ribu, a s druge strane proždirem i meljem zubima i gutam svoga bližnjega? Onaj tko osuđuje i bogohuli isto čini kao da se najeo mesa brata svoga...“

Zato uz post ide i sveta Tajna ispovijedi ili pomirenja u kojoj se duša čisti. Premda je post u bizantskom obredu kanonski propisan i obvezuje sve, te se i očekuje od svih, sveti oci su vrlo realni i prizemljeni s obzirom na mogućnost njegove primjene. Tako sv. Ivan Zlatousti kaže:

„Postimo zato da bismo mogli čitavoga sebe predati duhovnom životu i da se distanciramo od svjetovnih stvari. Onaj dakle tko doista ne može bez hrane iz opravdanih razloga, neka udvostruči milostinju, molitvu i s većom revnošću sudjeluje u svetim službama... neka se izmiri sa svim svojim neprijateljima i neka se kloni svakoga zla“.

Uz askezu u Velikom postu je jednako važno sudjelovanje u sv. bogoslužju Velikoposnoga vremena. Crkva je zajednica. Tko zanemaruje zajedništvo Crkve i bogoslužja, taj opet griješi jer se odvaja od Tijela Kristova, i to najčešće opet iz vlastita komoda što znači sebičnosti. I tako se opet vraća u grijeh zbog kojega i posti. Apostol Pavao kaže tko napušta bogoslužje Crkve, taj ranjava Tijelo Kristovo i griješi protiv njega. U bizantskom obredu Velikoposno vrijeme je toliko važno i istaknuto da se i sam red svagdanjega bogoslužja mijenja u nekim svojim aspektima i uključuje u sebi konkretnu asketsku praksu. Tako, dok nedjelja ostaje uglavnom kao i svaka, dan Uskrsnuća, i nije ni posnog ni pokorničkog karaktera, obični svagdani u tjednu imaju izrazito pokornički karakter. Osobito je to vidljivo u Časoslovu: uobičajeni red Jutrenje, Večernje i Malih časova se mijenja te nije isti kao u ostalim dijelovima godine. Sadrži posebno propisane molitve i tjelesne poklone.

Tekstovi svih promjenjivih dijelova liturgije i časoslova uzimaju se iz Velikoposnog trioda (triodion ili tropjesnec). Zove se triod jer kanon na Jutrenji  nema uobičajenih devet odn. osam pjesama, već uglavnom tri pjesme - tri ode (pa zato tropjesnec-triodion). Svaki dan ima svoje vlastite tekstove (sjedalne, stihire, tropare, kanone) koji su uglavnom plod pjesništva sv. Teodora Studite i monaha njegova manastira Studiona u Carigradu, gdje je u njegovo vrijeme došlo do osobitog razvoja liturgijskoga pjesništva. Čitav je Triod prožet tesktovima o postu, kajanju, obnovi duše, života. Izvanredno lijepo se isprepliću veliki likovi Staroga Zavjeta s temom posta, gdje se oni pojavljuju kao uzori i kao oni koji nas potiču na obraćenje (Abraham, Josip Egipatski, Mojsije, Ilija...), a najčešće novozavjetne teme su milosrdni Samaritanac, rasipni sin, farizej i carinik, usahla smokva...

Nedjeljna Jutrenja ima na Polijeleju dodatak psalma 137. Na rijekama babilonskim... Taj psalam je nastao kao žalopojka Židova prognanih u Babilonu, te izražava njihovu želju i čežnju za Sionom, Jeruzalemom, domovinom. U kršćanskoj perspektivi mi ga molimo kao psalam čežnje za nebeskom domovinom, priznavajući da smo na ovoj zemlji prognani, „iseljeni od Gospoda“ kako kaže apostol Pavao, te da nam je prava domovina na nebesima. Zato i postimo i provodimo askezu da se odljepimo od ove zemlje, da pred očima stalno imamo onaj trajni grad, nebeski Jeruzalem, prema kojem idemo. Također, na nedjeljnoj Jutrenji u Velikom postu pokorničkom psalmu 50. „Pomiluj me Bože“ pridodaju se posebni tropari:  Pokajanija otverzi mi dveri... koji glase:

Pokajanja otvori mi dveri, Davaoče života, jer duh moj pretječe zoru molitvom k hramu svetomu tvojemu, hram noseći tjelesni sav oskvrnjen. Kao milostiv, očisti me po svojem dobrostivom milosrđu.

U Velikom postu se pojačano čita psaltir. Tako Jutrenja ima tri katizme a ne dvije (dakle dodatnu skupinu psalama) a također i na nekim Malim časovima čita se iz psatira. I drugi dijelovi Biblije se čitaju. Tako Večernja svake večeri donosi po dva starozavjetna  čitanja: iz Knjige Postanka (o čovjekovu stvaranju, padu i izlasku), te iz Mudrih izreka.

Jedna od najupečatljivih molitveno-asketskih elemenata bogoslužja Velikoga posta u bizantskom obredu jesu metanije (veliki pokloni ili prostracije) i Molitva sv. Efrema Sirijskog (crkvenog oca, pjesnika i đakona sirijske Crkve iz 4. st.). Njegova se kratka ali britka i sadržajna molitva moli na kraju svakoga časa i svake molitve, svakoga svagdana u Velikom postu, čak se i ponavlja dva puta svaki put, a uz svaki zaziv se čini metanija - veliki poklon. Kratka je i valjalo bi da ju svaki vjernik znade napamet te ponavlja više puta kroz dan a glasi: 

Gospode i Vladaru života mojega! Ukloni od mene duh lijenosti, malodušnosti, vlastoljublja i ispraznih riječi. A duh razboritosti, poniznosti, strpljenja i čiste ljubavi udijeli meni, sluzi svome. 

Da, Gospode i Caru, daj radije gledati na svoje grijehe nego osuđivati brata svojega, jer si blagoslovljen u vijeke vjekova. Amin. Bože, milostiv budi meni grješnomu. Bože, očisti grijehe moje i pomiluj me. Bez broja sagriješih, Gospode, oprosti mi.

Valja ovdje nešto napomenuti o ponavljanju. Naime, u sklopu opće  sekularizacije, koja se uvukla i u mentalitet kršćana i u praksu Crkve u zadnjim desetljećima, ušla je i ideja kako valja stalno mijenjati sadržaj molitve, uvijek nešto novo, neke nove pjesme izvoditi pa i obrede mijenjati i činiti zanimljivim. Nasuprot toga stava, koji uglavnom prevladava na zapadu, a koji se usput budi rečeno pokazao razornim i za duhovnost i za liturgiju, što je papa Benedikt vrlo jasno izrekao, čvrsto stoji praksa svih istočnih obreda, a to je stalnost obreda i ponavljanje. Naime, izvorni smisao ritusa, obreda, a čovjek jest i homo ritualis - obredno biće, jest upravo ponavljanje. Ono na poseban način dočarava Božju nepromjenjivost i vječnu trajnost.  S druge strane ljudski duh, koji je i zbog svoje pale naravi nemiran i lutalački i površan i sklon samozabavi, potreban je ovoga ponavljanja koje ga drži u pokornosti i stalnosti i smirenju. Zato ponavljanja, učenja molitava napamet i stalnost i nepromjenjivost obreda nisu nikakav anakronizam ni tradicionalizam, nego jedno temeljno iskustvo čovječanstva i jedna prokušana pedagoško-psihološka metoda koja ima svoj pozitivan aspekt na razvoj ljudskoga duha i karaktera. Stoga ne upadajmo nikada u napast da nam to postane zamorno ili dosadno jer već je ta napast znak naše pale naravi i nestalnosti duha.

Jedna osobitost bizantskoga Velikoga posta jest Liturgija pretposvećenih darova. Radi se o starom obliku bogoslužja, autorstvo kojega neki pripisuju sv. Grguru papi. Radi se zapravo o Večernjoj s pričešću. Ne radi se o redovitoj Večernjoj nego o Večernjoj s posebnim redom i ustrojem, zapravo o staroj carigradskoj  katedralnoj Večernjoj koja je eto preživjela u Liturgiji pretposvećenih darova. Takva je bila Večernja carigradske Velike Crkve prije nego što je u bizantskom obredu prevladao jeruzalemski monaški tip časoslova kojega danas imamo. Odlikuje ju pjevanje psalama tj. antifona (psalmi s pripjevima kao na početku liturgije) i osobito svečani obred prinošenja svjetla i kada, uz svečano pjevanje psalma Gospodi vozvah i ponavljanjem stiha Nek se ispravi molitva moja kao kâd pred tobom, a podizanje ruku mojih kao žrtva večernja. Nakon Večernje proslijeđuje se sa svečanim prenošenje pretposvećenih Tajni tj. euharistije koja je posvećena prije, dan prije ili u nedjelju (zato pret-posvećenih darova) s kojima se vjernici pričešćuju. Ova se služba redovito drži srijedom i petkom, poslije podne ili navečer. To su osobito posni dani kada vjernici i čitav dan poste do pričesti, te uzimaju hranu tek nakon pričesti. Uz nedjeljnu liturgiju, Liturgija pretposvećenih darova s postom u srijedu i petak bio bi nekakav minimum koji se očekuje od vjernika u Velikom postu.

Kalendarski, priprava za Veliki post počinje zapravo već mjesec dana prije njegova početka, tj. četiri nedjelje prije, zapravo 5 nedjelja, ako ubrojimo i Nedjelju o Zakeju. Dakle to su Nedjelje: o cariniku i farizeju, o rasipnom sinu, Mesopusna ili Nedjelja posljednjega suda te Siropusna ili Nedjelja oproštenja. Iz njihovih naziva je razvidno koje se evanđelje čita i koja im je tema. Naime, radi se o temama pokajanja, iskrenosti i licemjerju, ispravnoj molitvi i stavu pred Bogom, razmišljanju o posljednjim stvarima i sudu Božjem, o praštanju i načinu posta. Dakle, to su teme koje su bitne za obraćenje srca, a što je cilj i smisao Velikoga posta.

Navečer na Siropusnu nedjelju, u predvečerje prvog dana Četrdesetnice, s Večernjom zapravo počinje Veliki post i na toj Večernjoj, koja se i naziva Večernjom praštanja, uobičajeno je da vjernici u zajednici međusobno izvrše čin praštanja, tj. pitaju i daju međusobno oproštenje, kako bi odmah na početku posta izvršili temeljnu Gospodnju zapovijed ljubavi. Dakle, naglasak je na tome da svi asketski čini Velikoga posta nisu sebi svrha već su usmjereni ka ljubavi prema bližnjemu, a ljubav je temelj odnosa čovjeka s Bogom i s bližnjim.

Uz redoviti naglasak na Kristovo uskrsnuće, koje slavimo u sve nedjelje u godini, svaka od pet velikoposnih nedjelja ima također i svoju osobitu temu. Prve nedjelje Velikog posta, poznate kao “Nedjelje pravovjerja“ slavi se pobjeda Crkve nad krivovjerjem koje je branilo štovanje svetih ikona (tuv. ikonoklazam ili ikonoborstvo). Te se nedjelje osobito časte ikone, koje se iznose na štovanje ili pronose u ophodima oko crkve ili po mjestima. Poruka je da se trudimo biti ikonom Krista. Druga nedjelja Velikog posta posvećena je sv. Grguru Palami (1296.-1359.), velikom sveto-gorskom teologu, učitelju molitve i duhovnosti, čiji je nauk o tihovanju i neprestanoj molitvi (tzv. hesihazam) prevladao u bizantskoj Crkvi i izvršio presudni utjecaj na duhovnost bizantskog obreda. Naime, sv. Grgur je učio da se neprestanom molitvom i ponavljanjem Isusova imena (Isusova molitva) s dubokim smirenjem duha koji je usredotočen na Boga može doći do gledanja Božje svjetlosti, tj, do zrenja odsjaja Božje slave, tj. imati iskustvo Boga. Treća nedjelja naziva se i “Križu-poklonstvena“ jer se izlaže na štovanje časni Križ, obično na Jutrenji nakon Velikog slavoslovlja, što već najavljuje Muku Kristovu.

Četvrta velikoposna nedjelja spominje sv. Ivana Klimaka ili Ljestvičnika, monaha 7. st. sa gore Sinaj, koji je u svom djelu “Ljestvica božanskog uspona“ izložio stupnjeve duhovnog rasta preko stjecanja kršćanskih vrlina. Od "strasti" Ljestvičnik spominje neobuzdani smijeh, neumjerenost u govoru, praznoslovlje, dok su vrline strah Gospodnji, pokajanje, revnost, poslušnost, trpljenje, krotkost, smjernost, strpljenje. Najviša je vrlina γάπη-ljubav prema Bogu i bližnjemu; kroz ljubav se dolazi do krajnjeg cilja – bestrašća (ἀπαθία) – a označava pojam slobode.

                                             sv. Marija Egipćanka

Peta nedjelja Velikog posta spomen je sv. Marije Egipćanke (344. - 421.), koja je zaštitnica isposnika na istoku. Radi se o grešnici, bludnici, koja je doživjela obraćenje prigodom hodočašća u Jeruzalem za blagdan Uzvišenja časnoga križa, te se povukla u egipatsku pustinju gdje je ostatak života provela u isposništvu. Pozanata je kao jedna od velikih časnih majki pustinje i primjer je pokajanja i radikalnog obraćenja života. Svaki od ovih velikih svetačkih likova na svoj način upućuje i potiče na temeljni smisao i cilj Velikoga posta: obraćenje srca i obnovu duha kroz molitvu, askezu, post i milostinju.

Izrazito pokornički dan dolazi u četvrtak petog tjedna posta (tzv. Četvrtak Velikog kanona), kada se moli Veliki pokajni kanon sv. Andrije Kretskoga. On je poznati bizantski himnograf, a bio je biskup na Kreti u 8. st. Njegov veliki kanon ima 250 strofa ili tropara. Molitelj kanona prolazi gotovo kroz cijeli Stari Zavjet, od lika do lika, uspoređujući se i nadahnjujući se na primjeru tog lika za svoje spasenje, pokajanje i milosrđe Božje. Kod svakog tropara se čini metanija ili veliki poklon do poda, pa se i ova Jutrenja naziva Jutrenja s poklonima. Ovo je zasigurno najduže i najpokorničkije bogoslužje u Velikom postu i uopće u cijeloj godini. Inače, Veliki kanon sv. Andrije se moli i tijekom čitave Četrdesetnice i to svagdanom, svake večeri na Velikom povečerju, ali razlomljen na dijelove, svakoga dana po jedan dio. No, ovoga četvrtka petog tjedna posta, na Jutrenji se moli cijeli, što uz pjevanje i metanije može trajati i do tri sata.

Evo primjera tropara Velikoga pokajnog kanona u kojem se neprestano čini velike poklone i ponavlja  pripjev:

Pomiluj me, Bože, pomiluj me!

Kriste, podari nam suze pokajnice kako bismo mogli za­početi naše pokajanje i plač. Pomiluj me, Bože, pomiluj me!

Bježi, dušo moja, od plamena grijeha! Bježi kao nekad Lot iz Sodome i Gomore! Bježi od ognja svake neured­ne težnje. Pomiluj me, Bože, pomiluj me.

Priznajem grijeh svoj pred Tobom, Kriste Caru: Sagriješih, sagriješih baš onako kao kad nekoć braća prodaše Josipa, cvijet čistoće i nevinosti.

Pomiluj me, Bože, pomiluj me!

Bezakonje za bezakonjem počinjah kao što je nekoć David dodao ubojstvo na preljub, ali se dvostruko po­kajao. A ti si, dušo moja, još teže sagriješila, pred Bogom se ne pokajavši.  

I tako se gotovo svi starozavjetni likovi redom spominju u troparima. Ovaj je kanon remek djelo kršćanske liturgijske poezije.

Budući da u vrijeme posta uvijek padne i svetkovina Blagovijesti presvetoj Bogorodici, ustalio se od davnina običaj da se u subotu petog tjedna Velikoga posta svečano pjeva Akatist presvetoj Bogorodici, pa se ta subota naziva Akatistova subota.

Treba spomenuti da su subote u Velikom postu, i to prva ili mesopusna, zatim druga, treća  i četvrta subota tzv. zadušne subote kada je služba za pokojne. One su „dušni dani“ kada se moli i služi Liturgija za sve pokojne te pohađa grobove. I ovo je uklopljeno tematski u Veliki post jer je i milosrđe prema našim pokojnima u vidu molitve i sjećanja također kršćanska krepost.

U zadnjem tjednu posta tekstovi časoslova tj. Velikoposnog trioda već pjevaju o uskrišenju Lazara jer sve ide prema Lazarovoj suboti, suboti pred Cvjetnicu tj. pred Nedjelju ulaska Gospoda u Jeruzalem. Tako je i ovo jedna logična slika na kraju tolikoga napora i askeze jer nam pred oči stavlja smisao svega, a to je uskrsnuće i život kojega nam Gospod Isus Krist donosi.

Ljepotu Velikoposnog trioda teško je opisati. Treba ga doista moliti i doživjeti. Izuzetno je bogat. Tako dok postimo tijelom, Crkva nam daje mogućnost da do mile volje nasitimo dušu. Evo za kraj jedne stihire, iz Večernje srijede četvrtog tjedna Velikoga posta:

Upao sam jadnik među razbojnike vlastitih misli. Razum mi je oplijenjen a ja okrutno pretučen. Duša mi je sva izranjena i, lišen kreposti, ležim gol nasred puta života. Vidjevši me u teškim mukama i misleći da su mi rane neizlječive, svećenik se okrenuo, pravo me nit ne pogledavši;  levit pak, ne mogavši podnijeti dušeubojitu moju mučninu, ugledavši me prijeđe na drugu stranu puta. Ali ti, Kriste, Bože moj, koji si došao ne iz Samarije već iz tijela Marijina, udijeli mi ozdravljenje i izlij na me svoju veliku milost, jer si Čovjekoljubac!

 

 

16.2.2015.
Copyright © 2013. Stella Maris & Novena d.o.o. sva prava pridržana