IN MEMORIAM - DON ŽIVKO KUSTIĆ

DON ŽIVKO KUSTIĆ

(1930 - 2014)

Razgovarale: Brigita Peček i Ružica Šilić

Donosimo dio intervjua s don Živkom Kustićem objavljenog u veljači 2003.godine u časopisu Rhema u kojem smo u to vrijeme djelovale kao urednice. Premda je ovaj intervju načinjen prije jedanaest godina, sljedeće odgovore danas smijemo, gledajući unatrag, shvatiti kao njegovu duhovnu oporuku.

Oživljavanje vjere i reevangelizacija Crkve događaju se i po malim molitvenim ćelijama. Kako gledate na njih kao budućnost Crkve i dio duhovne obnove Hrvatske?

Don Živko Kustić: Na temelju svog dosadašnjeg i pastoralnog i novinarskog iskustva mislim da je uopće budućnost reevangelizacije i budućnost redovitog crkvenog življenja u tome da se vjera živi u razmjerno malim zajednicama koje onda moraju zajedno činiti župu i biskupiju. Župa kao teritorijalna ustanova ne smije to priječiti već poticati. A takva okupljanja u manjim zajednicama ne smiju biti izdvajanje iz župe nego animacija župe. Dakle, mislim da je već dosta jasno kako će se vjera živjeti i poticati duhovnu obnovu baš po razmjerno malim zajednicama. U njima će se ljudi poznavati, voljeti, živjeti vjeru i već kao takvi postat će znak: “gledajte kako se ljube”. Kad takva zajednica postane čudo sama po sebi, kad mi vjernici u njoj postanemo čudo dobrote i ljubavi te se ljudi čude što smo takvi, a ne što se dogodilo čudo; da se čude što smo mi hodajuće čudo i ne živimo po kriterijima ovoga svijeta - to je najveće čudo koje možemo učiniti. Takvih nekoliko ljudi kad je blisko i moli, tu se čudo koncentrira te počinje djelovati i privlačiti. Samo, i opet je mjerilo ne smatrati jedino sebe izabranima i boljima od drugih nego: tko hoće biti prvi, neka bude svima sluga i onda nema problema.

Mjerilo duhovnoga rasta jest umiranje sebi što je tvrdo, i za pojedinca i za zajednicu...

Don Živko Kustić: Da. Umiranje sebi znači prihvaćanje svoga pokristovljenja u cjelini Kristove stvarnosti, a to znači i križa koji svaki dan nosimo. Ni čovjek, ni Crkva ne mogu poslužiti svijetu i sutrašnjici toga svijeta, ako se nisu kadri odricati svih nebitnosti u danom trenutku. Uzmite primjer liturgijske obnove. Bilo je u staroj liturgiji prekrasnih stvari koje se danas više ne čuju. I Krist je plakao kad je pomislio da će Jeruzalem biti srušen. Zaplakao je nad  Jeruzalemom jer je bio Židov koji je volio tradiciju, svoj hram, koji je sigurno volio i hramske obrede, ali je došlo bilo vrijeme kad se moralo napustiti jedan oblik inkarnacije ili inkulturacije da bi se prihvatio drugi. A samo onaj koji staro voli spreman je prihvatiti novo. Tko prezire staro i ruga mu se neće ništa postići. Recimo, narodni jezik pošteno voli onaj koji nije prezirao latinski, nego je osjetio da idemo dalje, a ono voli. Tu je taj kontinuitet različitih faza. Umiranje, ili ako hoćete, izvlačenje iz jednog oblika življenja i inkulturacija u novi ne mora uvijek biti iživljavanje prkosnika koji je “sada našao nešto bolje”, nego pokoravanje ili slijeđenje potreba naviještanja. I sasvim je drukčije Crkva izgledala inkarnirana ili inkulturirana u strogo feudalno društvo, drukčije izgleda već sada, a još će drukčije izgledati za pedeset-šezdeset godina. To je nepredvidivo. To što zovemo umiranje zapravo je vrlo srodno sposobnosti za promjenu u kojoj se sve što je bilo, osim onoga što spada u vjeru, može promijeniti, može umrijeti. Teško je umirati. Pogledajmo hijerarhiju koja se razvila kroz stoljeća sve do nošenja pape na ramenima i do tijare. To skidanje tijare, koju više nitko neće nikad staviti, i to da papu više plemići rimski ne nose na ramenima, i to da se ne mora ljubiti prsten biskupu, i to da se više neće toliko paziti na decentno svećeničko odijelo, sve to je umiranje jednih oblika. To nije mučenje sebe.

Razumijem ljude. Mi smo u južnim hrvatskim krajevima imali liturgiju na staroslavenskom koja je ponegdje bila više inkulturirana od nove koncilske. I kad smo uveli koncilsku obnovu, u tim krajevima zanemarene su neke stvarne vrijednosti. Ali čovjek zna da Crkva mora živjeti za sutra. To je ta promjena, spremnost na promjenu, spremnost na odricanje i umiranje sebi u zajedništvu. Svaki pojedini vjernik mora stalno umirati i u sebi nositi smrt Kristovu. Svijet je toliko pokvaren i čovjek je toliko grešan, da se zapravo ne može popraviti, nego mora umrijeti i iznova se roditi. Čovjek se ne može popraviti kao stroj, nego se mora iznova roditi kao što je Isus rekao Nikodemu. Svijet se na neki način mora iznova stvoriti. Kaže apostol: “Novo nebo i nova zemlja”. Dakle, mi znamo da nema drugoga puta nego po smrti u novo izdanje i svijeta i čovjeka u uskrsnuću. To mora upoznati svatko tko je vjernik i u skladu s tim mora rasti. To, doduše, zvuči mistično, ali bez mistike zapravo nema ni aktualne vjere.

Možemo li sada čuti nešto i o Vašem putu? Kad pogledate svoje služenje u Crkvi tijekom proteklih godina, koliko je tu bilo umiranja sebi da se posluži drugima? Na koji ste način prolazili te situacije?

Don Živko Kustić: Moj životni put zapravo je vrlo neobičan i kad pogledam unatrag, vidim da to ni po čemu nije moja zasluga čak ni moja vjernost, nego da me na neki način Isus primio za kosu i nije mi dao ići kud ja hoću. I svaki put kad me je dovukao tamo kamo on hoće, vidio sam da je to ono pravo. Bilo je spojeno sa silnom radošću. Čovjek se stalno može osjećati postiđen pred Bogom. Da me pusti ići mojim putovima, koji su nekad bili jako mudri, izgubio bih i dušu, a ne samo karizmu.

Ali to je mjera njegova. Nekad su stari skolastici razlikovali gratia sufficiens i gratia efficiens. Dakle, dostatna milost i učinkovita milost. I bio je izraz: A gratia sufficiente libera me Domine (Sačuvaj me Bože od toga da mi daš samo dovoljno milosti) jer onda bi se Bog mogao opravdati da je dao milost, ali da neće djelovati. Milost mora preobilovati, a onda se događa ono što kaže i Pavao: „Gdje je obilovao grijeh, preobilovala je milost“.

S jedne strane svjestan si toga da po vlastitoj zasluzi nisi vrijedan ni opstanka, a kamoli raja. Ima ona stara pjesma koja se pjevala u crkvi na misama za pokojnike: „Molitva mi nema moći, a ti blag si, ne daj poći u plam vječni mojoj zloći.”

Svjestan sam da nisam, što se mene tiče, zaslužio biti ni čovjek ni svećenik, osobito ne propovjednik, osobito ne novinar. To je On radio. I ono što me plaši jest da je On daleko više dobra preko mene činio drugima, nego što sam mu ja dopustio da me promijeni. To je opasno. Bože, ja znam da sam propovijedao razmjerno dobro. I drugi su mi posvjedočili da je Duh Sveti po meni djelovao više na njih nego na mene. Koliko je godina prošlo, a još nisam svet! Koliko sam stvarno poslužio Kristu da preko mene naviješta? Kad ima puno ljudi pa počnem govoriti, najednom osjetim ono što zovem “povratnim udarom Duha”. Najednom je Duh taj koji od njih i od mene čini jedno biće i ja vidim u njihovim očima da sijeva Duh, oni iz mene čuju Duha. Ja nisam njihov učitelj. Ja sam samo glasnogovornik tog zajedničkog doživljaja. Kad to osjetiš, onda znaš da te je On upotrijebio. A tvoja je stvar da se onda po tome i ti popraviš. Tada je On u tome mnogo kritičniji prema tebi nego prema zajednici.

Nakon puno godina vidim da bi možda tek trebalo početi s pravom duhovnom osobnom obnovom. Čovjek koji služi u Duhu i Duhu, morao bi postići izvjestan stupanj savršenstva, odnosno ne biti izložen opasnosti upadanja u veće grijehe. A događa vam se i u svećeničkom i u apostolskom životu da je moguće biti apsolutno uvjeren, ali ne i apsolutno vjeran. I apsolutno predan naviještanju. Svako malo treba se poniziti pred onim što govori. Poniženje je ono što moramo prihvatiti. Ono je poticaj da se promijenimo.