PREDAJEM LI SE NEPRESTANO BOGU?

Piše: Pelegrina

Smije li čovjek prikraćivati Boga? A vi mene prikraćujete. I pitate: „U čemu te prikratismo?“ U desetini i u prinosu.

Mal 3, 8

Na koji sam način Gospodina prikratila u PRINOSU?

Što se prinosi? Žrtva.

A koja je jedina prava, čista žrtva? Prinijeti sebe. Dati sebe. Predati sebe bez zadrške.

Slaba sam. Odmah dodajem ispriku – slaba sam kao i ostali.

No odmah mi u duši nastaje pitanje – kako to da Gospodin, koji je Sveznajući i Svesilni, traži od tebe i svih ostalih nešto što je nemoguće. Predati sebe – Bogu i bližnjem???

Netko je u zabludi. Onaj očigledno koji kao ja traži opravdanje – da i dalje radi sve što želi u „svom životu“.

Postoji još jedan aspekt ove priče o prinosu, o žrtvi: golemi nedostatak pouzdanja u Boga. U onoga koji je moj, naš Otac, koji sve vidi, sve zna, sve ljubi, a ja mu ne vjerujem, ili bolje rečeno vjerujem mu samo onda kad mi to odgovara.

Dakle, prikraćujem Oca u ljubavi. Ne vraćam mu ljubav za ljubav. Zadovoljavam se mrvicama koje mu povremeno isporučujem.

Jedini način na koji mogu uzvratiti Ocu ljubav jest imati povjerenja u njegovu svetu Volju. Znači – vršiti je. Ne samo iz obaveze, zbog zapovijedi, iz straha. Ne.

To znači: vršiti je samo iz ljubavi. Jedino što mi je ostalo to je moja „slobodna volja“ u mjeri u kojoj nije uvjetovana raznoraznim životnim kavezima. Potpuno se predati Bogu znači ljubiti ga do kraja, na način na koji nas je Isus pozvao da ga nasljedujemo.

To znači dati svoj život za bližnjega. To je u svakom slučaju smrt, ali ne nužno mučenička smrt, zapečačena krvlju. Dati svoj život – pravi smisao tih riječi je dati „moj plan za moj život“. U trenutku kad ja svoj plan predam Ocu i odlučim se za njegov (u najmanju ruku taj je plan beskonačno savršeniji od moga), postajem svjedok – martyr. Svjedok ljubavi Božje. Svjedočim da je ljudska ljubav ništa, da je propadljiva i nestalna, i da je jedino utočište ljudske duše u ljubavi Božjoj.

I na kraju: što znači POTPUNO PREDANJE? To znači da mislim ono što Bog hoće, da osjećam ono što Bog hoće, da činim ono što Bog hoće i da trpim sve što Bog hoće za mene.

Zašto Isus uspoređuje dječju dušu s ulaskom u kraljevstvo nebesko? Dijete se potpuno predaje, pouzdaje se u svoje roditelje. Od mene se očekuje takvo pouzdanje u Boga.

Vršiti njegovu volju znači ne vršiti svoju. U svakom trenutku trebam razlučivati što je moja volja a što Božja. Slušati nutarnja nadahnuća.

Malo je teže kad dušu zahvate nemiri. Prvo treba moliti, uporno moliti, izdržati nemir u molitvi, da tako odstupi nemir koji zahvaća svakodnevicu. I ponovo, ispočetka slušati što mi je činiti.