TENOR ANDREA BOCELLI I ZAJEDNICA NOVI OBZORI

Predgovor autobiografiji Chiare Amirante SAMO LJUBAV OSTAJE

Kad sam upoznao junakinju ove privlačne životne priče, zaboravio sam kako mi je jedan prijatelj o njoj već bio govorio vrlo zaneseno (možda čak i previše, kako bi joj osigurao ugled i mjesto u škrinji pamćenja). Tako kad mi je šapnuo: „Dođi, da te predstavim Chiari“, trebao mi je koji trenutak da shvatim o kome mi govori pa sam gotovo rastreseno i ne znajući kakvo me iskustvo čeka, krenuo prema stoliću postavljenom vani, među mnoštvom ljudi koji su se tu zatekli kako bi podržali jednu dobrotvornu akciju. Za tim je stolićem sjedila osoba, mladenačkog izgleda i glasa, koja je ljupkošću anđela neočekivano dosegnula do najskrovitijih struna moje osjećajnosti: „Drago mi je“, reče Chiara i pruži mi ruku koju sam stisnuo tako srdačno da sam se i sam  začudio.

Primaknuo sam jednu sjedalicu do njezine kao da se oduvijek poznajemo i počeli smo razgovarati. O njoj nisam znao ništa, ali, neobjašnjivo, htio sam znati sve: o njezinu životu, o nevjerojatnoj duhovnoj avanturi koja se malo pomalo ocrtavala u mom razoružanom umu, nespremnu za tu čudesnu i potresnu priču.

Kad je došlo vrijeme objeda, smatrao sam normalnim pozvati je k sebi doma, da se ta priča s okusom bajke ne prekine.

Poslušno, gotovo umilno, junačka utemeljiteljica Novih obzora slijedila me i s osobitom strpljivošću nastavila odgovarati na moja sve brojnija, sve izravnija i osobna pitanja.

Inače, Chiarino je pripovijedanje bilo tečno, povezano, smireno i veselo, kao i na stranicama ove knjige: teksta koji se ne obazire na zabrane, u ravnoteži između sna i jave; sna odveć lijepog da bi bio istinit i zbilje koja se nudi u svoj svojoj čistoći i providnosti, tako poželjnoj i neodoljivoj, da izgleda kao san.

Upravo tako: Chiara je pripovijedala i novi su se obzori rastvarali mome srcu, mom umu, mojoj budućnosti i budućnosti meni dragih osoba. Štoviše, budućnosti sviju ili barem sviju koji budu imali sreće upoznati put ove srčane žene, i volje pridružiti joj se poput mnogih kapljica koje sve zajedno tvore plavo i nezagađeno more u kojem se (kao što se jednom majka Terezija iz Kalkute izrazila) dobri Bog rado ogleda.

Stranice pred nama su takve da u našem životu doista mogu izazvati obrat, ali nemojmo se zbog toga bojati, nego naprotiv, dopustimo da njihova iznenađujuća poruka preobrazi naš nemir u smirenost, naše ogorčenosti u radost, naše sumnje u sigurnost. Dopustimo da stalna Chiarina pratilja, radost nepovratno zarazi i naše duše, naše savijesti i posvuda gdje god se nađemo pronosi svjetlo.

Chiara nam o svom životu pripovijeda bez stida, bez prešućivanja kako bi svatko od nas našao snagu da se jednom zasvagda posve hrabro opredijeli za svjetlost, za istinu. Za onu istinu koja je život, za onaj život koji nam već na ovoj zemlji može darovati komadić raja.

Moglo bi se činiti nevjerojatnim, ali čitav taj dan nisam ispuštao svoj plijen: ispitivao sam je poput revnog sudca istražitelja; htio sam znati sve pa i najmanje potankosti izvanredne ljudske sudbine koju sam mogao rukom dodirnuti, čiju potresnu stvarnost više nisam mogao ignorirati.

Spustila se večer i navaljivao sam da se moja gošća zadrži i na večeri.

Stigli su neki njezini prijatelji i suradnici, i teško je, čak nemoguće, riječima dočarati ozračje radosti, slavlja, vedrine koje se bez vidljivih razloga stvorilo oko tog stola. Razgovaralo se i osjećalo bliskima, a gotovo se nismo poznavali.

S određenim se uzbuđenjem sjećam kako mi je na kraju večere netko od mojih ukućana pristupio i gotovo bojažljivo rekao: „Za ovim stolom nikad nismo bili tako sretni; zar se i tebi ne čini tako?“ Morao sam se složiti da je to istina.

Chiara, utemeljiteljica Novih obzora došla je k nama, svakome od nas rastvarajući nove obzore.

Njezina životna priča poput uzbudljiva romana najvrsnijeg pisca bacila je novo i važno sjemenje u duh sviju koji su je htjeli pratiti i u pripovijedanje se emocionalno uključiti.

Chiarin je život velik dar, dar čije blagotvorne učinke ne treba čekati, a ove stranice, koje u nekim slučajevima podsjećaju na stranice svete Terezije Avilske, pod naslovom  Moj život, izravno su svjedočanstvo za kakve pothvate, za kakva čudesa može biti sposobno ljudsko biće koje dragovoljno, radosno i bez oklijevanja odluči postatim sredstvom u rukama Boga, koji je najveće dobro.

Andrea Bocelli