S.GAUDIA O POUKAMA SV. FAUSTINE

Priredila: Brigita Peček

Na trodnevnom hodočašću u Poljsku boravili smo u Krakowu, u predjelu Łagiewniki, u kojem se nalazi svetište Milosrdnom Isusu. Biti prisutan u prostoru u kojem je radila, trpila i molila svetica kojoj je povjereno širenje poruke o Milosrđu Božjem za sve nas bilo je izuzetno duhovno iskustvo. Sama prisutnost u kapelici, u molitvi i šutnji, liječila je naše duboko zapretene nutarnje rane. Nekako smo osjećali da je sveta Faustina, a posebice Milosrdni Isus sad upravo tu, s nama, osjećali smo preko dodira Božjeg milosrđa poveznicu s nebom.

Da, sveci i danas žive s nama, možda ih ne možemo percipirati u istom obličju kao kad su bili tjelesno na zemlji, prije njihovog prelaska u vječnost. Sveta Faustina i danas nastavlja svoje poslanje.

SESTRA GAUDIA

Susret sa sestrom iz kongregacije kojoj je pripadala sveta Faustina preplavio nas je radošću. Sestra Gaudia svojim svjedočenjem te tumačenjem poslanja svete Faustine ostat će nam u sjećanju kao nositeljica radosti, čiste radosti služenja.

O čemu nam je govorila?

TRI SATA POSLIJEPODNE

Tri sata poslijepodne čas je Isusove smrti i preko sestre Faustine Isus je rekao da želi da svaki dan u 3 sata poslijepodne zastanemo, makar i nakratko, te da častimo njegovo milosrđe i razmatramo o njegovoj muci. Ako nas netko upita: 'Da li vas vaš Bog ljubi?', odgovorit ćemo: 'Da, ljubi nas po križu, po tome što je umro za nas.'

Dakle, svakoga dana sjetimo se Isusove velike ljubavi i molimo da se zatvorena srca otvore i prihvate tu veliku ljubav. Posebno trebamo moliti za okorjele grešnike koji ne prihvaćaju njegovu ljubav. Isus je rekao da želi da naročito molimo za grešnike u tri sata popodne i da osobito razmatramo o njegovoj napuštenosti. Zanimljivo je da s jedne strane traži da molimo za grešnike, za one koji su jako daleko od Boga, a s druge da razmatramo o njegovoj napuštenosti i samoći. Napuštenost i samoća je njegova najveća muka, veća od one koja proizlazi iz njegovih tjelesnih rana.

Dakle, tri sata popodne je izazov za nas, jer svakoga se dana u tri sata popodne možemo zateći bilo gdje – na poslu, u školi, u autobusu... No, ukoliko zaista ne želite zaboraviti na taj čas u tri sata popodne, nećete ga zaboraviti.

S. Gaudia, prije svog ulaska u samostan, doživjela je zanimljivo iskustvo. Jednoga je dana otišla u trgovački centar u kupovinu. Prolazila je pokraj urarske radnje. Željela je dati sat na popravak. Naravno, cijeli je izlog bio prepun satova. Gledajući izlog iznenada je primijetila kako su kazaljke na svim satovima pokazivale 15h. To joj je bio podsjetnik da nakratko, barem na 30 sekundi uroni u meditaciju. Time nam je pokušala objasniti da nije važno gdje smo, s kim se nalazimo u tri sata poslijepodne – važno je da duhom uronimo u Isusovu muku i tako mu iskažemo svoju ljubav.

KRUNICA BOŽJEG MILOSRĐA

Važno je znati da krunicu Božjega milosrđa ne moramo moliti baš u tri sata popodne, jer su obično ljudi u to vrijeme na poslu i to je teško. Dakle, imamo slobodu izabrati kad ćemo moliti krunicu Božjem milosrđu. Izmolimo je bilo kada, ali nemojmo odustati od svakodnevne molitve te krunice. Možemo je moliti i mnogo puta tijekom dana.

KAPELICA BOŽJEG MILOSRĐA

Srce Svetišta jest kapelica Božjeg milosrđa u kojoj smo bili, molili i bili blagoslovljeni nazočiti svetoj misi na Cvjetnicu. To je mjesto gdje je sveta Faustina primila mnoge objave, što znači da je Isusa puno puta vidjela u toj kapeli, posebno za vrijeme svete mise ili kad je bio izložen Presveti Oltarski Sakrament. U kapelici se nalazi i grob sv. Faustine, njezine relikvije i originalna čudotvorna slika Milosrdnog Isusa.

ČUDESNO OZDRAVLJENJE

Sestra Gaudia pripovijedala nam je o čudu koje se dogodilo prije tri godine u Italiji. Radi se o čovjeku koji se zove Luciano. Bio je paraliziran. Boravio je u bolnici i trpio jake bolove. Ležao je u sobi s još jednim paraliziranim bolesnikom. Obojici su se noću bolovi pojačavali i nisu mogli spavati.  Kako su vrata njihove bolesničke sobe bila odškrinuta, mogli su vidjeti hodnik. Odjednom su primijetili da se hodnikom miče neka svjetlost i odmah su zaključili da kroz hodnik netko prolazi s upaljenom svjetiljkom. Luciano je prvi zapazio kako im jedna redovnica u crnom ulazi u sobu – samo ju je on vidio. Zaustavila se ispred njega držeći u ruci malu lampicu. U drugoj ruci na njenom dlanu bilo je nešto slično velikoj kući od crvene cigle.

Redovnica je upitala Luciana: 'Želiš li ozdraviti?', na što joj je on odgovorio: 'Želim!'

Tada mu je pokazala kuću od crvene cigle i rekla: 'Onda moraš poći u moju kuću od crvene cigle, tamo sam dvadeset i četiri sata, dan i noć.' Luciano je odgovorio: 'Otići ću u tvoju kuću, molim te da ozdravim.'

I tad je redovnica, a bila je to sveta Faustina, utisnula svoja dva prsta u njegov prsni koš, pored srca i on je osjetio kako mu tijelom prolazi toplina kakvu nikad nije osjetio. Tijelom mu je nešto strujalo, a redovnice je nestalo.

Čuo se samo glas bolesnika pored njega, koji ga je uporno dozivao za sve vrijeme 'ukazanja'… Luciano mu je rekao: 'Kako misliš da sam te čuo, vidio si da sam pričao s tajanstvenom redovnicom!'

Drugi mu je bolesnik na to odgovorio: 'Ja nisam vidio redovnicu, vidio sam samo bijelu i jaku svjetlost.' Liječnici poznate klinike u Italiji bili su u šoku, jer je Luciano utrčao k njima hodajući i govoreći: 'Ja bih išao doma, nije više potrebno da budem ovdje.' Neke od medicinskih sestara su se čak i uplašile…To je bilo čudo! Tako su i napisali. ČUDO!  Luciano je uočio da je ispod vela redovnici  virio pramen crvene kose, a sveta je Faustina imala crvenu kosu i pjege po licu.

Saznao je od svoga prijatelja vjernika da je to bila sveta Faustina i da je kuća od crvene cigle Svetište Božjeg milosrđa i mjesto gdje se nalazi njezin grob. Luciano je posjetio sestre Naše Gospe od Milosrđa, koje su imale priliku vidjeti i čudesni otisak Faustinina dva prsta, kojima ga je dotakla dok ga je ozdravljala.

S.Gaudia je rekla da u njoj stalno odzvanjaju te riječi svete Faustine koje je uputila Lucianu: 'U kući od crvene cigle sam dan i noć.' Koja milost! S. Gaudia nam je svjedočila da ništa nije besmisleno, da usprkos boli, patnji i bolesti uvijek postoji svjetlo, postoji nada i vjera. Rekla je: 'Isuse gdje JA vidim kraj, TI vidiš početak'.

SUVREMENO SVETIŠTE BOŽJEG MILOSRĐA

U suvremenom, nedavno izgrađenom Svetištu Božjeg milosrđa postoji  velika glavna kapela i četiri manje. Njihovu je izgradnju potpomoglo pet nacija, one koje su se prve javile da žele sudjelovati u izgradnji.

Mi smo posjetili kapelicu Gospe od Žalosti u Svetištu. Na zidovima je naslikano sedam Gospinih žalosti, no zanimljivo je da ti prizori nisu naslikani tamnim bojama. Gospa je u boli veličala Gospodina, tako da i u žalostima odjekuje Magnificat. Sestra Gaudia je nadodala da je sigurna da i među nama ima svetaca, a to su oni koji i u najtežim trenucima života mogu Bogu zahvaljivati i slaviti ga. Test za to jest: tko zna zahvaliti Isusu i u velikoj patnji i trpljenju i tko zna reći: 'Moja duša slavi Gospodina!' - taj ima sveto srce.

                Kapela Gospe od Žalosti

Svi znamo da život brzo prolazi, a isto tako znamo da i svaka patnja prolazi. Kad se patnja ipak dogodi, ne bismo se trebali žalostiti. Svojim umom trebali bismo biti u nebu. Život bismo mogli promatrati kao vožnju autom u kojoj upotrebljavamo samo kratka svjetla. Bog upotrebljava duga svjetla.

ISPOVIJED

Sestra Gaudia govorila nam je i o pouci koju je sveta Faustina prenijela o grijehu. Kad sagriješimo (težim ili lakim grijehom) a ne ispovjedimo ga već ga potiskujemo i pravimo se da to nije grijeh iako nam naša savjest govori drukčije, tu postoji zamka. To se često događa zbog straha. Možda ne idemo na ispovijed jer se bojimo reakcije svećenika, bojimo se i sami sebe. U tom slučaju strah nama ovlada i postajemo sluge sotone jer djelujemo pod tim STRAHOM. Adamov problem sastojao se u tome što nije došao iskreno Bogu, nego se nastojao skriti. I mi se često pretvaramo kao da se ništa nije dogodilo, ali dogodilo se. U svakodnevnom životu tada počinjemo djelovati pod utjecajem dubokog straha. No, kad odemo na ispovijed i kad nam svećenik udijeli oprost, osjećamo se oslobođeni. Slobodni smo činiti dobro.

Sveta je Faustina često puta u ispovjedaonici viđala Isusa, ali je imala i dane kad nije mogla ići na ispovijed, bojala se otići, bojala se da će je ispovjednik raniti, jer i svećenici su ljudi. Bojala se, ali je ipak odlazila na ispovijed. No, ponekad se dogodilo da i ne bi otišla. Tada bi joj Isus rekao: 'Ne sviđa mi se to što radiš.'

Znači – bilo je stvari i djela koja se Isusu nisu sviđala, a Faustina je ipak postala svetica. Važno je znati: biti svetac ne znači biti savršen.

               Relikvija svete Faustine

Isus je poučavao svetu Faustinu o ispravnom odnosu prema grijehu, kako bi ona kasnije mogla poučavati druge sestre. U njezinom Dnevniku spominje se redovnica koja se jako borila da bude dobra, da bude svetica. Što je više nastojala u tome, uviđala je da je manje uspješna i osjećala se vrlo nesretna. I tako je rekla sestri Faustini: 'Više se ne nadam. Ne mogu biti svetica. Gle, kako sam loša! Stalno činim jedan te isti grijeh, iznova i iznova.'

Sestra Faustina joj je odgovorila: 'Moja draga sestro, kad izlazimo van, a vani je nevrijeme, naše cipele se zamažu. I kada svaki dan donosiš kući to blato, pod postaje prljav. No, ne očajavaj, jer dolazi subota a to je dan čišćenja. Tada očistiš pod i on je prekrasan. Prihvati sestro da će od ponedjeljka sve opet biti u prljavštini. Što smo slabiji, vidljivije je koliko je Bog snažan u našem životu.'

Faustina je smatrala da je grijeh nešto strašno, ružno, teško, i da je najtužnije što grijeh ranjava Isusa. No, dobri Isus učio je Faustinu da ne paničari oko grijeha. Da ne dramatizira. Jedan put kad je zgriješila, Faustina je odmah plačući otišla moliti u Kapelicu za oprost, a Isus joj je rekao: 'Kćeri moja, ne plači. Da nisi počinila taj grijeh, ne bi mi došla ovamo. A meni je drago što si došla.'

Što ste slabiji, vidljivije je koliko je Bog snažan u vašem životu. Primjećuje se Božja svetost u vama. I nema nikakvih dvojbi da je ono što ljudi vide u vama Božje, a ne vaše.

POSLUŠNOST I MILOSRĐE – KREPOSTI SVETE FAUSTINE

Svetu Faustinu krasile su posebice dvije kreposti: poslušnost i milosrđe. Faustina je uvijek znala reći da se vrag može ogrnuti i prikriti čak i maskom poniznosti, ali poslušnošću nikad.

               Soba svete Faustine

SVETKOVINA BOŽJEG MILOSRĐA

Sestra Gaudia tumačila nam je i o Svetkovini Božjeg milosrđa. Ako se pričestimo (i prije toga ispovjedimo) na samu svetkovinu primamo potpun oprost od vremenitih kazni. To je velika milost. Kad je sveta Faustina pisala o Božjem milosrđu, Isus joj se ukazao.  Rekla mu je da se boji da ne napiše puno o Božjem milosrđu. Isus je odgovorio: 'Ne boj se, nećeš previše napisati.'

Kad je sv. Ivan Pavao II., kao nadbiskup Karol Wojtyla, zamolio teologa Ignacija Rozyckog da radi na Dnevniku i dade svoje mišljenje, teolog je izjavio: 'Ova je milost poput milosti na krštenju. Jako veliku milost primamo na Bijelu nedjelju', rekao je nadbiskupu Wojtyli.

Sa svakim grijehom čovjek ulazi u područje tame. Ako upotrijebimo usporedbu s krvlju koja teče našim žilama, možemo reći da s vremenom teče sve sporije i sporije, jer u žilama nastaju prepreke koje usporavaju tijek krvi. Tako se događa i sa svakim grijehom. I sa sjenom grijeha ulazi se u područje tame. Na taj je način s. Gaudia pokušala objasniti sliku potpunog oprosta od vremenitih kazni: na nedjelju Božjeg milosrđa dobiva se potpuna transfuzija krvi i ulazi u svjetlost i sjaj. Dovoljno je na taj dan imati malo vjere da bismo dobili velike milosti. Sveti Ivan Pavao II., veliki štovatelj Božjeg milosrđa, umro je neposredno nakon pričesti navečer uoči blagdana Božjeg milosrđa. Svi smo se nadali da je odmah otišao u nebo. Zato je sutradan na Trgu sv. Petra odzvanjalo: Sancto subito!

                               Sestro Gaudia, hvala na pouci!

                               Sveta Faustino, moli za nas!

                               Milosrdni Isuse, uzdamo se u tebe!

29.5.2014.