ČITANJE RIJEČI BOŽJE ILI NAVJEŠTAJ?

Piše: Sonja Tomić

Možda su i naši pastiri nehoteć skrivili činjenicu da mi laici, premda to nitko izričito ne veli, ipak smatramo čašću čitati u crkvi. No razmislim li zaozbiljno o Božjoj riječi, nadaje se – da se izrazim matematički - jedan i samo jedan zaključak: Stati za ambon smisleno je – i opet matematički rečeno - ako i samo ako moje čitanje biva navještajem! Naime, sveti naš papa Ivan Pavao II. kaže u enciklici „Redemptoris missio“ (br. 44) da se iz navještaja rađa vjera i da svaka kršćanska zajednica vuče svoj korijen i život iz osobnog odgovora svakog vjernika na taj navještaj. U navještaju evanđelja – grč. euangelion = radosni navještaj – Crkva nalazi svoju milost i svoj poziv, svoj najdublji identitet… Navještaj je namijenjen svim ljudima… on nikad nije čin pojedinca, nego je uvijek crkveni čin jer se uvijek vrši u jedinstvu s poslanjem Crkve i u njezino ime… a Crkva je zajednica koja se stvara oko Gospodina, koji je naviještan kao Raspeti koji je uskrsnuo.

Posežem i za Enciklopedijskim teološkim rječnikom: Navještaj je posebna poruka koja pobuđuje vjeru.

Ako se, pak, iz navještaja rađa vjera – pri čemu nipošto ne smijemo smetnuti s uma da je Duh Sveti „glavni akter“ u rađanju vjere, no osobito je važna i otvorenost potencijalnog vjernika - nije li nužno razmotriti koje bi uvjete čitatelj trebao ispuniti da njegovo čitanje riječi Božje doista i bude navještajem, da urodi vjerom slušatelja!

Najčešće je čuti da bi glas trebao biti lijep, a izgovor razgovijetan. Govornici na radiju i televiziji uglavnom imaju, ako ne posebno lijep, a ono barem ugodan glas i govore razgovijetno pa ipak ono što govore jedva da bi itko nazvao navještajem! Pođemo li od samoga značenja riječi, tj. da je navještaj posebna poruka koja pobuđuje vjeru, nužno je zaključiti da ljepota igra najmanje važnu ulogu: Dovoljno je da glas ne bude iritantan kako ne bi na se privlačio slušateljevu pažnju, ili ga čak odbijao. Razgovijetnost, točnije dobro artikuliranje, neosporno je važnije, ukoliko želimo da tekst u cjelini čuju i ljudi oslabljena ili oštećena sluha. Zasigurno je podjednako važno i njegovanje ispravnih akcenata, poznavanje aorista (koji se uglavnom izgovara kao prezent) i imperativa (također najčešće zamijenjena prezentom), da ne nabrajam: Premda smatram izuzetno važnim njegovanje kajkavskog i čakavskog dijalekta, za ambonom valja prije svega paziti na hrvatski standard - jer Božja nam je riječ ponuđena upravo na njemu. A onda ono bitno: Uzalud sve tri navedene kvalitete, ukoliko čitatelj ne istakne nosivi dio teksta. Kao primjer uzimam dvije pokrupne „sitnice“ koje sam nedavno čula. Rečenica iz Natanova proroštva Salomonu pročitana je ovako: Ja ću njemu biti Otac, a on će meni biti sin. Posvojne zamjenice „meni“ i njemu“ u tom su kontekstu gotovo nevažne u usporedbi s odnosom Otac (Bog) - sin (Salomon). Trebalo je istaknuti: Ja ću njemu biti Otac, a on će meni biti sin. Ili Jonin pohod Ninivi u kojoj pokoru čine, prema čitanju koje sam poslušala, svi od najvećega do najmanjega. No „od najvećega do najmanjega“ samo je objašnjenje onoga „svi“ pa je upravo tu riječ trebalo istaknuti: svi od najvećega do najmanjega. Riječju, dobar čitatelj doživljava tekst kao svoj, zamalo kao da ga je sam napisao, izvrsno ga poznaje (ne tek po „vježbanju“ neposredno prije nego što stane za ambon, nego po svednevnom druženju s Biblijom) i razumije bit njegove poruke - u dvama navedenim primjerima uistinu očaravajuću bit: obećanje da će Bog i meni biti Otac, a ja njemu kći, dakle, da je naš odnos očinsko-kćerinski/sinovski, da pokoru imamo vršiti svi beziznimno, te je irelevantno smatramo li se najvećim ili najmanjim grešnicima!