CAR KONSTANTIN I MILANSKI EDIKT

Piše: Historicus

SUDBONOSNA PREKRETNICA

U povijesti kršćanstva postoji vrlo malo događaja koji bi se mogli smatrati sudbonosnom prekretnicom. To su događaji koji donose takvu promjenu da se njezin učinak osjeća stoljećima  i jednostavno je nemoguće vratiti se na raniju poziciju. Nekome bi mogli pasti na pamet događaji poput pokrštavanja barbarskih naroda u ranom srednjem vijeku, crkvenog raskola između Rima i Bizanta ili protestantske reformacije. To su nesumnjivo sudbonosne prekretnice. Ali, da bi uopće došlo do takvih prekretnica, značajnih za cijelu zapadnu civilizaciju, kršćanstvo je najprije moralo postati značajan element unutar te civilizacije.

A kad je kršćanstvo počelo imati značajan - odnosno, čak i presudan - utjecaj unutar društva? Na samom početku, kršćani su unutar Rimskog Carstva bili vjerska manjina, koja je često bila progonjena. Kršćanska je vjera smatrana opasnošću za tadašnji poredak, zbog čega su ju carevi poput Nerona, Decija i, posebice, Dioklecijana nastojali iskorijeniti putem brutalnih, no bezuspješnih progona. Međutim, došao je trenutak u kojemu su kršćani prešli iz statusa opasne, zakonski zabranjene zajednice i postali dopuštenom vjerom unutar Rimskog Carstva. Nakon toga kršćanstvo je sve do današnjeg vremena ostalo prevladavajućom vjerom unutar Europe, koja je imala iznimnu ulogu u razvijanju zapadne civilizacije.

Do toga presudnog događaja, koji je kršćanima dao punu slobodu javnog djelovanja, došlo je objavljivanjem Milanskog edikta 313. godine, koji je bio rezultat dogovora između cara Konstantina i njegovog suvladara Licinija. Za objavu toga dokumenta najzaslužniji je upravo Konstantin.

Kako bismo mogli odgovoriti na pitanje zbog čega je Konstantin, za razliku od mnogobrojnih careva prije njega, učinio takav radikalan potez i omogućio vjersku toleranciju, potrebno je opisati njegov život u tadašnjem turbulentnom vremenu.

KONSTANTINOV RANIJI ŽIVOT

Konstantin je rođen u Naissusu - današnjem srpskom gradu Nišu - u provinciji Meziji negdje oko 272. godine poslije Krista. Njegov otac Flavije Konstancije bio je časnik rimske vojske, a također i član tjelesne straže cara Aurelijana. Konstantinova majka Helena pripadala je nižim društvenim slojevima unutar provincije Bitinije, što ipak nije spriječilo sklapanje braka između nje i Flavija Konstancija. Konstantinov otac kasnije je počeo politički sve više napredovati. Naime, 285. godine Maksimijan, suvladar cara Dioklecijana, imenovao ga je pretorijanskim prefektom Galije. Također mu je ponudio za ženu svoju posvojenu kćerku Teodoru. Flavije Konstancije prihvatio je takvu ponudu. Razveo se od Helene i oženio Teodorom. Nekoliko godina kasnije, otputovao je u Galiju kako bi ugušio pobune koje su već neko vrijeme uznemiravale tu provinciju. Tada je također došlo do daljnjega napretka u njegovoj karijeri - imenovan je cezarom, što je značilo da je sada bio podređen samo Dioklecijanu, vladaru Istoka, i Maksimijanu, vladaru Zapada. U isto vrijeme, Konstantin i njegova majka Helena pridružili su se Dioklecijanu u njegovoj carskoj palači u Nikomediji.

Važno je razjasniti tadašnju podjelu vlasti. S jedne strane, Dioklecijan i Maksimijan - dvojica upravitelja Carstva - imali su titulu augusta. Ali, Dioklecijan je također dao dvojici ljudi titulu cezara i učinio ih zamjenicima augusta. Cezar u zapadnim provincijama i, također, zamjenik augusta Maksimijana bio je Konstantinov otac. A cezarom u istočnim provincijama, a i njegovim zamjenikom, Dioklecijan je imenovao Galerija. Za razliku od Flavija Konstancija, koji je bio umjeren u svojem upravljanju provincijama, Galerije je imao divlju narav. Smatralo se da je to rezultat njegovog barbarskog porijekla. Prema svim svjedočanstvima, neosporna je bila Galerijeva sklonost prema okrutnosti. U svakom slučaju, u rukama ove četvorice ljudi - Dioklecijana, Galerija, Maksimijana i Flavija Konstancija - ležala je daljnja sudbina Carstva.  

Dakle,Konstantin je u Nikomediji bio pripreman i uvježbavan da jednog dana zamijeni svoga oca na poziciji cezara. Zbog toga je, primjerice, sudjelovao u vojnim pohodima protiv barbara na Dunavu, a i u borbama sa Perzijancima, gdje je jednom prigodom pratio Dioklecijana, a drugi put Galerija. No, njegov je položaj bio kompleksan. Naime, s obzirom da Dioklecijan nije u potpunosti vjerovao njegovom ocu - kao ni svojim drugim suvladarima - Konstantin je na određeni način bio talac, čija je prisutnost trebala osigurati poslušnost Konstantinovog oca. Dioklecijan je na taj način htio spriječiti moguće vojne pobune svojih suvladara.

Dioklecijan i Galerije konzultirali su 302. godine poznato Apolonovo proročište u Didimi, postavljajući određena pitanja u vezi kršćana. Proročište im je odgovorilo kako nije sposobno davati ispravne odgovore, s obzirom da ga u tome ometa samo postojanje kršćana. Dioklecijan je ovo ispravno shvatio kao poziv na rat do uništenja. Sljedeće godine počeo je sa svojim progonom kršćana. Planirao je iskorijeniti tu religiju. Radilo se o daleko najintenzivnijem progonu koji se ikada poduzeo do tadašnjeg vremena. Dioklecijan je bio temeljit. Uništavale su se crkve i zatvarali mnogi kršćanski svećenici. Ni obični vjernici nisu bili pošteđeni

DINASTIČKI SUKOBI

Što se Konstantina tiče, on, iako je imao visoku dužnost na carskom dvoru, nije sudjelovao u ovim progonima. U svojim kasnijim zapisima spominjao je kako se aktivno suprotstavljao takvim Dioklecijanovim odredbama, iako to nije moguće sa sigurnošću dokazati. Svakako je neosporno da je osobno imao negativno mišljenje o sustavnom nasilju nad kršćanima. Ali, Konstantin je bio suočen i s problemima druge vrste. U svibnju 305. godine Dioklecijan se povukao s vlasti. Na isti je način postupio i Maksimijan. Dvojica novih augusta postali su Flavije Konstancije i Galerije. Osjećajući u njemu prijetnju za svoju novostečenu moć, Galerije se sada odlučio obračunati s Konstantinom. On nije bio spreman dopustiti Konstantinu da se pridruži svojem ocu u Galiji. Konstantin se morao poslužiti lukavstvom, što je i učinio. Jedne noći, kada je Galerije bio u potpunosti opijen vinom, Konstantin mu je rekao kako ga njegov otac, koji upravo treba krenuti u rat unutar Britanije, zove da mu bude podrška.

Za vrijeme upravljanja ovim provincijama Konstantin se istaknuo ratnim uspjesima, porazivši pleme Franaka koje je izvršilo invaziju na Galiju. No, razlikovao se od svojih suvladara kad je bila u pitanju politika prema kršćanima, koje je odbijao progoniti. Dapače, osigurao je da kršćanima bude vraćena njihova imovina, koja im je ranije oduzeta.

Između ostaloga, na taj je način htio pokazati kako se razlikuje od Galerija, koji je nastavio s Dioklecijanovom politikom. Tijekom proljeća 311. godine Galerije je odustao od vlasti. Zanimljivo je da je svojom zadnjom odredbom ipak kršćanima omogućio vjersku toleranciju. Umro je nedugo poslije svojeg povlačenja u mirovinu. Krajem te iste 311. godine također je umro i Dioklecijan u svojoj raskošnoj palači, iz koje se kasnije razvio današnji grad Split.

U novonastaloj situaciji, Konstantin je bio prisiljen stupiti u rat sa Maksimijanovim sinom Maksencijem, koji je u to vrijeme vladao Italijom i nekim provincijama Afrike. Maksencije je postavljao svoja vojna utvrđenja unutar Italije, pripremajući se za rat. Ali Konstantin je odlučio prvi udariti. U proljeće 312. godine krenuo je sa svojom vojskom prema Italiji.  28. listopada te godine sukobio se sa Maksencijevom vojskom na Mulvijskom mostu, pred samim vratima Rima.

Biskup Euzebije iz Cezareje kasnije je spomenuo kako mu je Konstantin pred smrt govorio o viziji, koju je imao prije ove bitke. Rekao mu je kako je jednog poslijepodneva vidio na nebu veliki križ, oko kojega je bio obješen natpis: U OVOM ĆEŠ ZNAKU POBIJEDITI. 

Nakon toga, Konstantin je odlučio da će njegova vojska nositi vojne znakove koji svojim oblikom simboliziraju Kristov križ. Izgleda da je, u skladu sa svojom vizijom, povjerovao da će mu kršćanski Bog omogućiti pobjedu. U bitci na Mulvijskom mostu Konstantin je zaista ubrzo, unatoč tome što je njegova vojska bila malobrojnija, ostao pobjednikom. Maksencije se, zajedno s mnogim svojim vojnicima, utopio u Tiberu. 29. listopada Konstantin je trijumfalno ušao u Rim.              

ZAUZIMANJE CARSKE POZICIJE

U jednoj rimskoj bazilici, koju su posvetili Konstantinu, postavljen je njegov kip koji u ruci drži vojni znak u obliku križa, zvani labarum. Natpis na kipu isticao je kako je upravo pod ovim znakom Konstantin oslobodio Rim od tiranina.

MILANSKI EDIKT

Nakon takvih prvotnih mjera, koje su već označavale polagani raskid s poganskom tradicijom, Konstantin je učinio i korak dalje. Krajem siječnja 313. godine otputovao je u Milano, gdje je, u suradnji s Licinijem, koji mu je sada bio suvladar, izdao svoj poznati carski edikt.

Prema toj odredbi, svi stanovnici Rimskog Carstva dobili su neograničenu slobodu vjeroispovijesti, dok je kršćanstvo posebno priznato kao ravnopravna i zakonski dopuštena religija. Nadalje, kršćanima je osiguran potpuni povratak njihove imovine, koja im je ranije bila oduzeta. Ovdje su uključene i ranije konfiscirane kršćanske crkve.

Upravo se ovdje vidi ključna razlika između Milanskog edikta i ranije Galerijeve odredbe iz 311. godine, prema kojoj su kršćani samo smjeli nastaviti sa svojim bogoslužjem. Nije tu bilo ni riječi o povratku oduzete imovine. U principu, neki su raniji carevi također privremeno omogućavali kršćanima određenu slobodu, ali su svejedno njihovu vjeru smatrali praznovjernom i opasnom. Galerijeva se odluka o toleranciji zapravo posve poklapala s takvim stavom.

Za razliku od toga, Milanski edikt prvi je put priznao kršćanskoj vjeri ravnopravnu poziciju unutar društva. Iako je brojno kršćansko stanovništvo, naviknuto na stalnu atmosferu progona, u početku bilo pomalo skeptično, ubrzo su se uvjerili u Konstantinovu iskrenost i počeli se privikavati na novonastali osjećaj slobode.

Konstantin je i nakon svog edikta nastavio s prijateljskim gestama prema kršćanima. Primjerice, već je iste 313. godine rimski biskup Miltijad dobio kao svoju rezidenciju palaču na Lateranu, koju je ranije posjedovala carska obitelj. Njegov nasljednik, rimski biskup Silvestar - o čijemu je životu malo poznato - također je ostao u ovoj rezidenciji. Nadalje, svoju naklonost prema kršćanskom svećenstvu Konstantin je nastavio pokazivati time što ih je oslobodio raznih poreza. Imenovao je mnogobrojne kršćane na utjecajne pozicije unutar Carstva. Izgrađivao je i mnogobrojne kršćanske crkve.

321. godine Konstantin je odredio da nedjelja - kršćanski dan odmora - bude proglašena danom odmora u cijelom Carstvu. Izdao je zakon kojime je zabranio razapinjanje na križ, što se stoljećima smatralo uobičajenim načinom kažnjavanja. Zabranio je i gladijatorske igre.

Upravo zbog ovakvih odredbi, Konstantin je ušao u sukob s Licinijem, koji je u to vrijeme vladao Istokom Carstva kao njegov suvladar. Licinije je, naime, na svojem teritoriju provodio politiku oduzimanja crkvene imovine i izbacivanja kršćana iz javnih službi, negativno se odnoseći prema kršćanstvu. Također je planirao Konstantinu oduzeti njegovu poziciju.

324. godine došlo je do neizbježnog građanskog rata, u kojemu je Konstantin pobijedio.  Licinije je bio zarobljen. Godinu dana kasnije ubijen je pod optužbom spletkarenja protiv Konstantina. S ovim događajima, Konstantin je konačno dobio neograničenu mogućnost provođenja svoje politike, iako se ubrzo morao suočiti s jednim izazovom drugačije vrste.  

CRKVENI SABOR U NICEJI

Sabor u Niceji sazvao je sam Konstantin 325. godine, nastojeći riješiti vjerske nemire koji su ugrožavali stabilnost Carstva. Svrha sabora bila je razjašnjenja spora između pravovjernog kršćanstva i nauka svećenika iz Aleksandrije, Arija. Arije je negirao Kristovu istobitnost s Ocem, a time i samu dogmu Trojstva. Arijev nauk - nazvan arijanizmom - predstavljao je ozbiljan izazov. U Niceji se okupilo više od 300 biskupa kako bi o tome raspravljalo. Zanimljivo je kako Konstantin nije shvaćao pravu bit problema. Napisao je pismo Ariju, a također i Atanaziju, najvećem zagovorniku pravovjerja na saboru. U tim pismima on ih je pokušao uvjeriti da ostanu ujedinjeni, s obzirom da u osnovi razmišljaju na isti način, a njihov predmet rasprave nije bitan dio vjere. Bio je posve neupućen u dogme kršćanstva.

No biskupi su, shvaćajući dalekosežnost situacije, ignorirali Konstantinov savjet. Na saboru u Niceji arijanizam je konačno osuđen. Konstantin je prihvatio odluku sabora, iako je i kasnije nastavio pokazivati simpatije prema ekskomuniciranom Ariju i njegovim sljedbenicima, koje je čak htio vratiti u okvir Crkve. To je bio dio njegove politike tolerancije.

OSNIVANJE NOVE PRIJESTOLNICE

U isto vrijeme, Konstantin je odlučio napustiti Rim, kojega je smatrao previše poganskim. Za svoju novu prijestolnicu odredio je grad na Bosporu. Taj je grad 330. godine nazvan Konstantinopol. Uspostavljen je da bude kršćanski grad, što je moguće vidjeti po mnogobrojnim izgrađenim crkvama, među kojima je svakako najznačajnija crkva Svetih Apostola. I, što je najvažnije, u Konstantinopolu nije bilo ranije izgrađenih poganskih hramova.

Inače, dok je građen Konstantinopol, Konstantinova majka Helena otišla je na hodočašće u zemlju Isusovog rođenja. Bitno je spomenuti da je ona postala vjernica još prije Konstantina; neosporno je bila iznimno pobožna osoba. Tijekom tog hodočašća, u Jeruzalemu je odredila da se uništi Venerin hram, kojega je car Hadrijan sagradio na mjestu Kristovog groba. Ona je na tom mjestu pronašla križ, za kojega se smatralo da je na njemu razapet Krist. Smatra se da je identitet tog križa otkriven kada ga je dotaknula umiruća osoba i smjesta ozdravila. Na samom mjestu Kristovog groba sagrađena je veličanstvena crkva Svetog Groba, u koji je postavljena relikvija svetog križa. A Helena se u povijesti pamti i kao sv. Jelena Križarica.

Helena je, dakako, posjetila i druge gradove u Palestini. Utjecala je na izgradnju crkve Isusovog rođenja u Betlehemu. Pronašla je i druge relikvije, poput Isusove tunike, čavala s kojima je bio pribijen i dijelova užeta sa kojima je bio vezan za križ.  Nakon završetka hodočašća, otišla je u Rim, gdje je, prema nekim izvorima, odnijela komade zemlje s Golgote, koju je prosula vrtovima Vatikana, želeći na taj način sjediniti Kristovu krv sa krvlju kršćanskih mučenika za vrijeme Nerona.

U to su vrijeme i u Rimu izgrađene mnogobrojne crkve. Među njima najvažnije su Lateranska bazilika i bazilika sv. Petra. Sveukupni procvat kršćanstva za vrijeme Konstantinove vladavine bio je neizmjeran.

Međutim, bilo bi pogrešno predstavljati Konstantina kao osobu rijetkih vrlina i duboke pobožnosti. U privatnom životu on je dugo nastavio iskazivati štovanje prema bogu Sunca Apolonu, čak i u vrijeme dok je štitio kršćanstvo. Kasnije je prešao u drugu krajnost, otimajući poganskim hramovima i razarajući njihove kipove, zbog čega je dolazilo do sukoba između pogana i kršćana. Doduše, njegova politika tolerancije u svojim bitnim značajkama nikada nije promijenjena.

Nadalje, uz već ranije spomenuto ubojstvo Licinija, pod nedokazanom optužbom, Konstantin je naredio ubojstvo svoje žene Fauste i svoga sina iz prvog braka, Krispa. Osumnjičio je Krispa za preljub sa svojom maćehom Faustom, za što nije imao skoro nikakvih dokaza. Prema svojim političkim protivnicima također je znao biti brutalan. Dakako, rijetko je koji od rimskih careva uspio vladati bez mrlje na svojem ugledu. Konstantin nije bio iznimka. No, on je u nizu odluka bio mudar i sposoban državnik, čije je omogućavanje vjerske tolerancije imalo dalekosežne posljedice.

Umro je 337. godine. Prije svoje smrti odlučio se pokrstiti. Euzebije, biskup Nikomedije, krstio je Konstantina na njegovoj smrtnoj postelji. Taj je biskup, doduše, bio arijevac, ali Konstantinu su takve podjele bile nebitne. Bitno mu je bilo da umre kao kršćanin.   

ZAKLJUČAK

Nakon Konstantinove smrti, kršćanstvo katakombi pretvorilo se u religiju kojoj je dopušteno utjecati na društvo. Ta sloboda Crkvi više nikada nije uskraćena. Crkva je kasnije za vrijeme srednjeg vijeka iskoristila taj utjecaj kako bi pokrstila barbarske narode i stvorila kršćansku Europu. Nadalje, utjecaj Crkve u srednjevjekovnoj Europi bio je presudan, zbog čega su se upravo tada počele javljati teorije - među katarima i drugim herezama - kako je kršćanstvo zauvijek degenerirano nakon vlasti cara Konstantina. Protestantska reformacija kasnije je zauzela isti stav. Naime, protestanti su smatrali kako je kršćanstvo trebalo ostati slično ranim apostolskim zajednicama - malim skupinama iskrenih vjernika - čija se prvotna moralna čistoća izgubila kada je Konstantin pomiješao crkvu s poganskom državom. Naravno, u ovim kritikama postoji i određeni dio istine. U novonastaloj situaciji, mnogi obraćenici na kršćanstvo nisu bili iskreni vjernici, s obzirom da je do njihovog obraćenja dolazilo iz oportunizma ili političkog probitka. Problem je ležao u tome da, čim je kršćanstvo postalo masovni fenomen, takve se pojave nisu mogle u potpunosti izbjeći.

Uostalom, u Rimskom Carstvu prije Konstantina postojalo je mnogobrojno kršćansko stanovništvo, a ne nekolicina malih apostolskih zajednica. Bilo je posve nemoguće očuvati jednaku atmosferu kao i na početku kršćanstva. Svaki takav pokušaj svodio bi se na avanturistički povratak u prošlost, kojemu nedostaje realna procjena situacije. Nasuprot tome, tadašnje kršćansko svećenstvo promišljeno je odlučilo prilagoditi se novoj situaciji i iskoristiti slobodu koju im je Konstantin pružio.

Zaključno gledano, za Milanski edikt moglo bi se reći da predstavlja početak kraja dominirajuće poganske civilizacije. S jednakim pravom moglo bi se ustanoviti da je ovdje u pitanju početak kršćanske civilizacije u Europi. Također bi se moglo reći i da se tu radi o svijetlom primjeru zakonodavstva koje omogućuje sveopću vjersku toleranciju, slično, primjerice, ustavu SAD-a pri kraju 18. stoljeća.

Milanski edikt je sve to, ali on je i više od toga. Za širenje kršćanstva - ne samo u Europi i Maloj Aziji, već i u svim dijelovima svijeta – presudna je bila atmosfera slobode, koju je Konstantin omogućio. U povijesti kršćanstva, odluka ovog vladara postala je ona rijetka sudbonosna prekretnica, nakon koje se sve zauvijek mijenja.