Tko je sir Thomas More?

 

Sir Thomas More bio je jedan od najutjecajnijih ljudi u Engleskoj svog vremena. Tri je godine zauzimao položaj kancelara, druge najmoćnije osobe u državi. 1. lipnja 1535. godine sir Thomas More izveden je na suđenje pod optužbom za veleizdaju. Suprotstavljao se Zakonu o nasljedstvu, koji je donio engleski Parlament. Prema tom zakonu, engleski kralj Henrik VIII. trebao je postati poglavar crkve u Engleskoj. U principu, kralj je odlučio sebi prisvojiti prava koja je dotad imao samo papa. Želio je odvojiti Englesku od Katoličke crkve. Sir Thomas More pred nizom je istaknutih sudaca šutio na postavljena pitanja. Kao ugledni odvjetnik, koji je izvanredno razumijevao pravne zakone i propise, znao je da ne može biti osuđen ukoliko otvoreno ne ospori kraljev autoritet bilo kojom svojom izjavom. 

 

Pa ipak, Thomas Cromwell - kraljev najbliži savjetnik koji je ranije nekoliko puta bezuspješno pokušavao nagovoriti sir Thomasa Morea da promijeni svoje mišljenje - uspio je dovesti svog potplaćenog svjedoka. Taj svjedok pod zakletvom je ustvrdio kako je More izjavio da kralj nije legitimni poglavar Crkve. Mnogi su kasnije tu izjavu smatrali neistinitom klevetom. Kako bilo da bilo, po tom lažnom svjedočenju, porota je proglasila Morea krivim. 

 

Sir Thomas More, koji je već proveo više od godinu dana u poznatoj Londonskoj kuli (Tower of London) gdje su uglavnom zatvarani utjecajni kraljevi neprijatelji, osuđen je na smrt. Prvotna odluka bila je da bude obješen, no kralj je kasnije preinačio tu odluku i odredio da mu se odrubi glava. U svojem zaključnom govoru pred sucima i porotom More se ponio dostojanstveno i neustrašivo. Otvoreno je rekao kako pravi poglavar Crkve, koja je duhovno tijelo Kristovo, može biti samo papa i nitko drugi. Neposredno prije svoje smrti također je izjavio kako je odani kraljev sluga, ali da prvenstveno služi Bogu. 

 

Glava mu je odrubljena 6. lipnja 1535. godine. Tijelo mu je pokopano u neoznačenom grobu negdje u Kuli. Iako je njegova glava trebala biti bačena u rijeku Temzu, kao što je bio običaj postupanja prema izdajicama, Moreova posvojena kći Margaret podmitila je stražara i uzela glavu svoga oca. Prema predaji, pokopala ju je u Crkvi svetoga Dunstana, u Canterburyju. 

 

Sam sudski postupak protiv Thomasa Morea jasno je pokazao kako je kralj spreman obračunati se sa svima onima koji su još uvijek ostali vjerni Katoličkoj crkvi. No More se nije bavio samo državnim poslovima. Napisao je i niz radova o filozofskim temama. Najpoznatiji njegov rad takve vrste svakako je Utopija, koja je objavljena 1516. godine, samo godinu dana prije nego što je Martin Luther započeo s reformacijom.

 

 

UTOPIJA

 

U Utopiji Thomas More opisao je savršeno društvo u kojemu su svi ljudi jednaki pred Bogom. U tom savršenom društvu zemlja pripada zajednici ljudi, a privatno vlasništvo bilo kakve vrste ne postoji. Obrazovanje je omogućeno i muškarcima i ženama. Što se vjere tiče, svakomu je dopušteno štovati Boga na vlastiti način, ali - ovo je zanimljivo spomenuti – ateistima nije dozvoljeno biti članovima Utopije. Naime, jedan od likova u knjizi samo je ponovio autorovu misao kad je izgovorio da ateistima ne treba vjerovati. To je objašnjeno na ovaj način. Ateisti, koji ne vjeruju u Boga niti u život poslije smrti, nikad ne mogu biti dobre osobe jer ne poštuju ni jedan autoritet osim sebe samih. 

 

Thomas More svoju je Utopiju utemeljio na životu u redovničkim zajednicama. Poznato je kako redovnici unutar samostana djeluju u okviru zajednice u kojoj su svi ljudi jednaki, ali također svi imaju i svoja zaduženja kojima pridonose zajednici. Redovnici su glasovanjem birali opata, što znači da je poglavarom samostana mogao postati bilo koji član zajednice redovnika. Također je bitno spomenuti da se svaki čovjek mogao zarediti, bez obzira na porijeklo. Nije bilo bitno pripada li čovjek seljacima ili plemićima. Jedino važno bilo je da je čovjek odlučio služiti Bogu. 

 

Morea su inspirirale i prve kršćanske zajednice, koje su opisane u Djelima apostolskim. U tim zajednicama svi su ljudi zaista bili jednaki i privatno vlasništvo nije postojalo. Izraz utopija - koji označava idealno društvo u kojemu će ljudi živjeti u sreći i blagostanju - nastao je prema Moreovu djelu.

 

Odjek Utopije mogao se osjetiti stoljećima. Neki su vjernici smatrali kako su vjerske zajednice u Južnoj Americi, kojima su upravljali isusovci, savršen primjer idealnog društva Utopije. Isusovci su u tim zajednicama skrbili za Indijance i zaštićivali ih od progona kojima su bili izlagani od trgovaca robljem. Svakako su isusovci omogućili domorodačkom stanovništvu da u takvim vjerskim zajednicama, koje su bile zasnovane na teokratskom uređenju, žive daleko boljim životom od mnogih drugih Indijanaca u Sjevernoj i Južnoj Americi. 

 

Nisu se samo vjernici divili idealu Utopije. Jonathan Swift bio je donekle nadahnut Utopijom kod pisanja svojih čuvenih Gulliverovih putovanja, a osobno je izrazito cijenio Morea. Socijalisti i komunisti također su mnogo dugovali sir Thomasu Moreu, iako nisu dijelili njegove vjerske poglede. Poštovali su njegovo zalaganje za društvenu pravdu, ukidanje privatnoga vlasništva i ostvarivanje jednakosti za sve ljude. Komunistički pisac Karl Kautsky izjavio je kako je More bio ključna osoba u ranom razvijanju socijalističkih ideja. Takvo mišljenje imao je i Lenjin, kao i mnogi drugi komunisti. Općenito se, dakle, može reći, bez imalo pretjerivanja, kako je Utopija imala neizmjeran utjecaj na zapadnu kulturu.

 

Sir Thomas More pisao je i radove o vjerskim temama. U svojim djelima polemizirao je s Lutherom i branio Katoličku crkvu i papinski autoritet. Pri kraju svoga života bio je također duboko posvećen pisanju o duhovnosti. Neposredno prije nego što je ubijen, napisao je nekoliko radova o patnji i muci Kristovoj. Iako je Henrik VIII. htio zaplijeniti i uništiti te radove, oni su preko Margaret Roper, Moreove posvojene kćeri, došli u Španjolsku. Predani su na čuvanje fra Pedru de Soti, koji je bio osobni ispovjednik španjolskog kralja Karla V.

 

Uostalom, uza sve ostale njegove kvalitete i talentiranost koja se izražavala na tolikim područjima - državničkim poslovima, intelektualnom radu i socijalnoj angažiranosti - sir Thomas More bio je i izrazito moralna i predana osoba. Erazmo Roterdamski, jedan od najuglednijih humanista u Europi koji se zalagao za reformu unutar Crkve, rekao je o Moreu, koji je bio i njegov osobni prijatelj: „On je bjelji od bilo kojeg snijega“ i „on je najveći genij kojega je Engleska imala i kojega će ikada imati“.

 

Kakve je posljedice imala činjenica da je Henrik VIII. dao ubiti ovakvoga čovjeka, koji je toliko mnogo doprinio ne samo Engleskoj, već i cijeloj zapadnoj civilizaciji? Koja je bitna promjena time nastupila? 

 

Odgovor na to pitanje dao je Winston Churchill nekoliko stoljeća kasnije. On se pohvalno izrazio o „plemenitom i herojskom“ suprotstavljanju sir Thomasa Morea „agresivnom nacionalizmu koji je uništavao jedinstvo kršćanstva“. Prema njemu, More je zastupao sve ono najljepše što je postojalo u srednjem vijeku. Zaključna Churchillova ocjena jest da „Henrik VIII. sa svojom okrutnom sjekirom nije odrubio glavu samo mudrom i darovitom kancelaru, već i sustavu koji je, iako u praksi nije uspio živjeti u skladu sa svojim idealima, dugo vremena ostvarivao najljepše snove čovječanstva.“ 

 

Prema tome, u osobi sir Thomasa Morea kralj se obračunavao s cjelokupnim nasljedstvom srednjega vijeka. Njegovo odvajanje Engleske od katolicizma značilo je kraj cijeloga jednog sustava. Ranije smo vidjeli kako je sir Thomas More u svojoj osobi utjelovio sve one vrline koje je u sebi imao sustav koji je u Engleskoj postojao stoljećima. Bio je najpoznatiji predstavnik toga sustava. Zbog toga ga je Henrik VIII. i dao ubiti. Smrću sir Thomasa Morea polagano je počela nastupati nova epoha. Engleska se odvojila od svoje ranije tradicije odbacivanjem katoličke vjere.

 

Zbog svoga junačkog držanja u obrani vjere, More je proglašen blaženikom od strane pape Lava XIII. Papa Pio XI. proglasio ga je svecem 1935. godine.