OGNJENI DUHOVI, KARIZME...

OPIPLJIVO ISKUSTVO PEDESETNICE - SVJEDOČANSTVO CHIARE AMIRANTE

(izvadak iz knjige SAMO LJUBAV OSTAJE)

Razmatrajući Evanđelje i Djela apostolska, podsjetile smo se kako su se prestrašeni apostoli nakon Isusove smrti devet dana s Marijom okupljali u blagovalištu i na blagdan Pedesetnice, zahvaljujući vatri Duha Svetoga, bili zaodjenuti silom odozgo. Kako mi je bilo vrlo jasno da je ova ludost neostvariva samo s našim snagama, oćutjela sam potrebu da započnemo sabravši se zajedno s prvim mladima na devetodnevne duhovne vježbe i molimo snagu Duha kao pomoć, da bismo nastavili s poslanjem koje nam je Gospodin povjerio.

Moj prvi prijedlog skupini primljenih uličara bio je jednostavan i izravan: „Iskusili smo da življeno Evanđelje mijenja život. Hoćemo li zajedno pokušati to doživjeti?“ Polazište mi je bilo ovo jednostavno razmišljanje: „Isus Krist je čovjek koji je nesumnjivo obilježio povijest svijeta, ali još važnije, potvrdio je da je Sin Božji. Uzmimo da je to, naizgled ludo, (ali što su milijarde osoba povjerovale te i dalje vjeruju) istina: zar ne bi onda vrijedilo proučiti poruku i navještaj koji nam je donio?“

Prvog sam dana počela baš ovako: „Vjerovali vi ili ne, sad nije osobito važno. Sigurna sam da je Isus Krist put do punine radosti koju svijet ne zna dati. Predlažem vam da pokušate. Budući da Isus govori o mogućnosti primanja Duha Svetoga, počnimo proučavati sve što je o tome rekao. Jer ako postoji nešto što je svima vama zajedničko, to je iskustvo smrti duše. A Isus nam jamči kako je, zahvaljujući daru Duha Svetoga, moguće 'ponovno se roditi odozgo', 'prijeći iz smrti u život.'“ Većina njih, naravno, nisu bili vjernici, ali svi su oduševljeno i s određenom znatiželjom prihvatili ovaj neobični prijedlog.

Dani su prolazili ispunjeni trenutcima meditacije o odlomcima Evanđelja u kojima se spominje Duh Sveti, zajedničkim promišljanjima, pitanjima, razmijenjivanjem onog što se osjetilo u srcu, malim pokušajima spontane molitve... Ipak se radilo o osobama koje nikad u svom životu nisu molile ili to nisu radile od vremena prve pričesti, tako da smo predmolili uglavnom ja, Loredana i Tonino, prijatelj glumac koji se u međuvremenu pridružio „veseloj družini“.

Svi su mladići vrlo ozbiljno sudjelovali u raspravama. Počeli su si postavljati pitanja o mnogim stvarima: o Božjem postojanju, o mogućnosti da je taj Bog stvarno ljubav, o razlogu zbog kojeg su morali proći kroz tolike patnje prije otkrića ove mogućnosti za radost... Bili su to doista divni i intenzivni dani koji su na Blagdan Isusova krštenja dosegnuli vrhunac molbom Nebu: „Razmatrali smo sve što nam Sveto pismo veli o Duhu Svetom. Pročitali smo i Isusovo jamstvo: 'Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu!' (Lk 11, 13). Uvidjeli smo kako nam Isus ne može obećati nešto što nije istina - sam je za sebe rekao: 'Ja sam Put i Istina i Život' (Iv 14, 6). Jednostavnošću djece koja se uzdaju u svog taticu nastojmo ostvariti ovu rečenicu iz Evanđelja, pokušajmo od Oca izmoliti Duha Svetoga.“

Valja reći da do tog trenutka, koliko god su dani duhovnih vježba bili intenzivni, svaki put kad se radilo o stupanju u kapelicu s euharistijskim Isusom, ti su mladići uvijek izgledali kao da ulaze u plinsku komoru, kao da ostaju bez daha. Nisu se uspijevali zadržati više od pola sata i onda bi skočili prema izlazu tako da smo veći dio meditacija i molitava činili na otvorenom ili u salonu. Posljednjeg dana pak dogodilo se nešto nevjerojatno.

Ušli smo u kapelicu na koji trenutak zajedničke molitve i započeli vrlo jednostavnom pjesmom zaziva Duha Svetog, a ja sam objasnila kako je važno da se ta pjesma pretvori u molitvu. Onda sam zamolila da svatko krajnje spontano iz srca izreče jednu molitvu. Mladići su počeli mucati neku molitvu i poslije osam dana zajedničke meditacije i proučavanja Božje riječi, stvarno su otvorili srce. Nakon nekoliko spontanih molitava opet smo zapjevali i Gospodin nas je zaprepastio specijalnim efektima. To je bilo toliko opipljivo iskustvo Pedesetnice da nitko od nas nije uspijevao suzdržati suze.

Izvanredno je bilo to što se radilo o osobama koje već godinama nisu pustile ni suze: iz principa nisu smjele zaplakati jer se na ulici i u zatvoru to smatralo znakom krajnje slabosti. Zato te suze nisu imale drugog objašnjenja osim prisutnosti posve osobite milosti koja je duboko dirnula svačije srce. Bile su to suze pokajnice, plod djelovanja Duha Svetoga koji će - kao što Isus reče -  pokazati svijetu što je grijeh, što li pravednost, a što osuda (prema Iv 16, 8). Bio je to izraz posvješćivanja kako se sa svakim opredjeljenjem za neljubav nagrđuje „Božja slika i prilika“ utisnuta u srce svakog pojedinca. No, bile su to i suze radosnice, duboko ganuće zbog otkrića nezasluženo i neočekivano primljenog dara, uz otajstveno i konkretno iskustvo Božje ljubavi.

To je iskustvo milosti bilo toliko snažno da smo, obuzeti onim što smo proživljavali, u molitvenom ozračju ostali uronjeni od devet sve do trinaest sati. Počeli smo moliti jedni za druge i u svojoj smo malenosti doživjeli prave ognjene Duhove - Pedesetnicu i ono što Pismo naziva „karizmama – darovima“: iskustvo po dnevnom redu prvih kršćanskih zajednica, koje se tijekom vremena utrnulo u zaboravu. S osobama koje su proživljavale posebne situacije ponovno smo iskusili izlječenje srca i tijela.

Prvi smo put izravno gledali silu Duha Svetoga koji djeluje po karizmama proricanja, oslobađanja, pjevanja na (stranim) jezicima. Često se sve to smatra „čudnim“, ili čak prešućuje kao nevažne pojave, ili kao epizode masovnog ushićenja, a što je za nas, naprotiv, bila izvanredna milost.

U vrijeme ručka morala sam se nametnuti kako bih mladiće uvjerila da načinimo barem jednu stanku, koja je zapravo potrajala tek dvadesetak minuta. Svi su se htjeli odmah vratiti u kapelicu i u neobjašnjivu smo se ozračju zadržali do devet navečer. Jedino objašnjenje toga tako snažna i izvanredna iskustva milosti koje sam uspjela pronaći zasniva se na riječima svetog Pavla: „Gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izobilova milost“ (Rim 5, 20). Zahvaljujući otvorenosti srca svakog od tih mladića, Gospodin je mogao intervenirati pokazujući nam svoje djelo i dajući nam da shvatimo kako će se ubuduće izravno on za nas brinuti.

U rasponu od nekoliko sati, tijekom te intenzivne molitve, svašta se događalo. Jedna osoba kojoj je pred nekoliko dana dijagnosticiran uveitis, ista bolest koja je i mene mučila (ipak ne kronični, za razliku od mog slučaja), iznenada je osjetila kako je nestala svaka bol i sljedećeg je dana proglašena izliječenom. Drugi je mladić imao konjsku vrućicu i temperatura mu se odmah vratila na normalnu mjeru. Drugi je opet imao hepatitis u uznapredovalom stadiju s vrlo visokim transaminazama i žuticom, i simptomi su potpuno nestali (i krvne su pretrage kasnije potvrdile da su  se transaminaze vratile u normalu).

No bez sumnje, najupečatljivija su bila duhovna oslobađanja. Krajnje dirljivi trenutci jer smo prvi put bili nazočni nečemu takvom. Milost je bila toliko obilna da se uopće nismo bojali, mada smo gledali osobe čija su se lica preobražavala u grozne maske, pune mržnje, i koje su činile ono što je ljudski nemoguće: razna previjanja, nadljudsku snagu i savršeno poznavanje stranih jezika. Doista, nisam mogla vjerovati svojim očima: s nebesa u pakao i iz pakla u nebo! Molitva je bila toliko snažna da se moglo uvjeriti u đavolsko ugnjetavanje, a Bog je očitovao svu svoju moć prisilivši te demone da se predaju i udalje, barem trenutačno. Da bi se došlo do konačnog oslobođenja, za teže su slučajeve bile potrebne višekratne molitve i intenzivan duhovni proces.

To je iskustvo duboko obilježilo sve prisutne, uključujući i mene. Premda sam godinama činila zahtjevan duhovni put, vidjela sam kako se otvara novi, meni nepoznat svijet. Shvatila sam što je sveti Pavao htio reći pišući da „nam se nije boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta, protiv zlih duhova po nebesima“ (Ef 6, 12).

Pred očima mi se ukazala stvarnost koja me dovela do dublje svijesti kako su ti mladići bili izabrali smrt jer ih je zaveo otac laži. On ih je uspio obmanuti primamljivim obećanjima svoga umjetnog raja koji zarobljava u svoja ledena i oštra kliješta, dušu smrtno ranjava tako da je ubija. Opipljivo sam se uvjerila kako postoji samo jedan, Isus Krist, koji je u stanju nadvladati kneza ovog svijeta. Jedino on može pokidati lance kojima Sotona sputava našu dušu kad upadnemo u njegove strašne zamke, samo On može izliječiti rane slomljenih srdaca, slijepima vratiti vid, kako kazuje Božja riječ u Izaijinoj knjizi (61, 1) i u Lukinu Evanđelju (4, 18). Kao nikad prije shvatila sam koliko je bitno služiti se karizmama, „oružjem“ što ga savjetuje Onaj tko je pobijedio grijeh i smrt, u protivnom, bitka je već na početku izgubljena. Bilo mi je jasno kako ćemo za vođenje ove nove zajednice morati uvijek kao osnovne potpornje imati molitvu, pouzdanje i poslušnost Duhu Svetom, zatim Božju Riječ svakodnevno življenu doslovno, vrjednovanje karizma, uvijek stremeći prema najvećoj od svih karizma: ljubavi, kao što veli sveti Pavao u 13. poglavlju Prve poslanice Korinćanima.