SVETA ČETRDESETNICA - TJELESNI POST

VELIKI POST U ISTOČNOJ KRŠĆANSKOJ TRADICIJI – 1.dio

Piše: Livio Marijan, kancelar Križevačke eparhije

 

Sveta četrdesetnica ili Veliki post jest zajedno s Pashom / Uskrsom najistaknutije, središnje vrijeme crkvene liturgijske godine u svim kršćanskim obredima, a osobito istočnima. Shodno tome, i uskršnji post ili veliki post, zauzima središnje mjesto u životu Crkve a onda i svakoga njezina člana.

U istočnim kršćanskim tradicijama ili obredima, a to su obredi sirijski, istočni i zapadni, zatim koptski i etiopski, armenski i bizantski - nikada Pasha nije zasjenjena nijednim drugim blagdanom ili vremenom i uvijek zauzima središnje mjesto. I to je izvorna kršćanska starina, jer kako kaže apostol Pavao, ako Krist nije uskrsnuo uzaludna je vjera naša. Sve dakle s događajem Uskrsnuća dobiva ili gubi svoj smisao. Jasno je stoga zašto će i Veliki post odnosno četrdesetnica koja prethodi Uskrsu imati istaknuto mjesto.

Uskrsu dakle prethodi razdoblje od četrdeset dana posebne asketske priprave. Pa otuda četrdesetnica, latinski quaresima (hrv. korizma), grčki tessaracoste. Naziva se i Veliki post ili Časni post, čime je naglašena njegova veličina i važnost pred drugim postovima u godini: a to su Božićni post (40 dana prije Božića), Apostolski (pred blagdan sv. Petra i Pavla), Gospojinski (pred Veliku Gospu) i drugi jednodnevni manji postovi (Uzvišenje časnoga Križa i Mučeništvo sv. Ivana Krstitelja). U bizantskom i svim istočnim obredima, svaka srijeda i petak u godini jesu posni dani (izuzev oni u svjetlom tjednu -uskrsnom- ili ako padne u taj dan neki veliki blagdan kada se post „razrješuje“. Kada bi se napravio izračun dana, ispalo bi idealno otprilike oko 170 dana posta ili nemrsa, ili ako ćemo ih nazvati danima apstinencije u godini, što je gotovo polovica godine.

Otkuda takav naglasak na post, nemrs i apstinenciju u istočnom kršćanstvu?

Moramo imati na umu da su istočni obredi sačuvali staru, izvornu praksu Crkve, zaključke i kanone velikih ekumenskih sabora prvog kršćanskog tisućljeća, dakle predaju svetih otaca, te nisu ublažavali ili mijenjali kanonsku disciplinu Crkve kroz vremena, bez obzira na sekularizaciju. Za razliku od zapadne Crkve, koja je češće to mijenjala i prilagođavala, osobito asketsku praksu, pa i u kanonskom pravu drastično ublažila post u zadnjih pola stoljeća.

Važno je znati da je u istočnom kršćanstvu ostao uvijek ideal svakoga vjernika i svake zajednice upravo monaštvo i manastir ili samostan. Pa i u bogoslužju. Ali u praksi su istočni obredi vrlo fleksibilni pa je dopušteno da svatko od toga ideala napravi onoliko koliko i kako može. Ideal i uzor jest, i uvijek mora biti, sam Gospod Isus Krist i sve što se čini mora se činiti u ljubavi i slobodi savjesti. On je postio 40 dana prije Pashe, tako je posvetio post, dao nam je primjer i poučio nas. Koji to kršćanin može reći: meni to ne treba?! Zar sam bolji od Krista i svetih?!

U istočnom kršćanstvu ne postoji pravni ili legalistički pogled ni na post. Stvar je postavljena kao ideal, ali je u praksi ostavljena na savjest i slobodu svakoga vjernika. Naime, dok po zapadnom crkvenom pravu, vjernik koji ne izvrši zapovijedani post, onako kako ga je Crkva propisala, počinja grijeh, kojega onda mora ispovijediti, u istočnim crkvenim kanonima i propisima ne postoji takvo shvaćanje stvari. Svatko od maksimuma bira svoj intenzitet askeze prema stanju svoje duše i duhovnoj razini na kojoj se nalazi, onoliko koliko može i želi.

Da bismo razumijeli smisao i središnji značaj posta i napose Velikoga posta, i kršćanske askeze u našem bizantskom obredu, i različite naglaske istočne i zapadne teologije, a onda i prakse, moramo znati kako sveti oci, a onda i teologija kršćanskoga Istoka, shvaćaju čovjeka i spasenje. Moramo dakle zaviriti malo u antropološki i soteriološki ili spasenjski aspekt. Na taj način lakše ćemo razumijeti smisao askeze i posta uopće, u ovom svijetu i vremenu u kojem caruje zapravo ideal hedonizma i u kojem su post i askeza  postali nešto nenormalno ili anakrono. Naime,  „normalno“ je što više i što slađe i što ugodnije i što brže i što lakše i što jeftinije, i to baš u svemu - od hrane do krajnjih užitaka. U takvom svijetu mi kršćani smo manjina, plivamo potpuno protiv struje današnjeg „main stream-a“. Međutim, ovo nije marginalna stvar. Stvar se tiče  egzistencijalnog pa i esencijalnog pitanja biti ili ne biti. Ili smo mi promašili ili je ovaj hedonistički duh svijeta promašen. I ne radi se ovdje o govoru o nekoj filozofiji koja je za akademike, intelektualce ili o nečemo što nema veze s našim svakodnevnim i osobnim  malim životoma. Dapače, ovdje je govor upravo o onome što leži duboko i vrlo intimno u svima nama, o pitanjima - tko sam ja, koji smisao ima moj život, kako ga živjeti, o patnji i mučnini egzistencije, i to naše, svagdanje, moje i tvoje, a ne nečije drugo.

  Stvaranje čovjeka

Stanje čovjeka vrlo slikovito opisuju stihiri Večernje Siropusne nedjelje (zadnje nedjelje prije samog početka Velikog posta):

Stvoritelj moj i Gospod uzeo je prah zemaljski i oživio me dahom životnim. Dao mi je čast da budem gospodar svega vidljivoga na zemlji te me učinio dionikom anđela. Ali lukavi se poslužio likom zmije, obmanuo me jelom i odvojio od slave Božje, i tako me predao smrti i zemaljskim dubinama. Milosrdni Vladaru, iznovu me pozovi k sebi.

Sjedi Adam nasuprot raja oplakujući svoju golotinju: Jao meni zavedenomu i okradenomu, lišenom slave... Jao meni što sam po svom razumu postao gol i siromašan. O raju, više ne osjećam tvoje naslade... Jedinu zapovjed Gospodnju nisam mogao održati i radi nje sam sva blaga izgubio....Zato mi kaže Spasitelj: Ne želim propasti svojega stvorenja, već hoću da se svi spase i dođu do spoznanja istine...“ (Siropusna nedjelja, Večernja)

Dakle, prema shvaćanju svetih otaca na Istoku, čovjek - stvoren na sliku i priliku Božju (dakle u harmoniji, sličan anđelima) poigrao se svojom od Boga danom slobodom, zaigrao na kartu sebičnosti, bio zaveden zlom, otpao od Boga, prekršio Božji zakon i izgubio prvotno dostojanstvo, ali i prvotni sklad. Postao je plijenom vlastite nezasitnosti, te sada živi u neskladu, neredu i sa Stvoriteljem, i s prirodom i sa sobom.  Grčki oci govore da je iz kozmosa - dakle reda, upao u kaos - nered. Čovjek je tako postao uzročnikom i generatorom vlastite nesreće. Smrtan, podložan bolesti i truleži, rob strasti, pomućena razuma, sluga vlastite megalomanije... Tko od nas to svakoga dana svojega života ne proživljava na sebi i ne osjeća u sebi? Nema dana da čovjek taj egzistencijalni kaos, tu mučninu postojanja ne okusi.

„Nema čovjeka da živi a da ne griješi“ kaže molitva Panihide - molitve za preminule u bizantskom obredu. Apostol Pavao tu je istinu našega postojanja vrlo jasno izrekao u poslanici Rimljanima: Nalazim u sebi neki čudni zakon, kad želim činiti dobro ne mogu, ne mogu, činim zlo. Dakle rastrgani smo u samoj biti svoje naravi i egzistencije između onoga što bismo htjeli, onoga što osjećamo kao dobro i onoga što činimo, kako živimo, čemu robujemo. I mi to prognaništvo iz raja, pad iz kozmosa u kaos, baš kao i Adam svakoga dana živimo. I mi, poput Adama, itekako osjećamo u sebi zov one prvotne slike na koju smo stvoreni. Ona nas zove negdje u dubini srca i duše. Svi znamo što znači osjećaj dobra, čiste savjesti, ona ljepota kad smo u miru i sa sobom i s bližnjima i s Bogom i s prirodom. Ali isto tako svi znamo da jedva da u tome možemo jedan dan ustrajati i da smo svakoga dana plijen zla, nereda, nemira, grijeha u bilo kom obliku ili intenzitetu. Pitajmo starije pa će nam reći: tako je vazda i bilo, nikada nije bilo ni mira, ni općeg dobra, ni zadovoljstva do kraja... Jadan sam ti ja čovjek, kaže apostol. A evo u stihirima je to personificirano u praocu Adamu koji plače nad izgubljenim rajem, kako smo čuli u stihirima Siropusne nedjelje.

Dakle, to je naša dijagnoza. Postali smo plijen sotone izvana i našeg nereda, kaosa iznutra. I to je dijagnoza ne samo paloga čovjeka, nego i cijeloga čovječanstva. Pogledajmo oko sebe, pogledajmo vijesti svakoga dana i što drugo vidimo iza i ispod tolikih nesreća, zla, ubijanja, rata, korupcije, nemira, nego palu ljudsku narav, divljanje ljudske sebičnosti i nezasitnosti, kaosa koji je ustupio mjesto kozmosu, dotle da se kao civilizacija proždiremo do istrebljenja. I to nije posebitost našeg vremena. Pa kada to nije bilo nereda, rata, nesklada, zla, nemira, grijeha? Nikada.

Ali u tom kaosu opet stoji zov kozmosa, stojimo pred izborom, kao što je i Adam stajao: pred nama stoji Bogočovjek Isus Krist, koji kao Čovjekoljubac nudi izlaz, kao novi Adam nudi istinu i oslobođenje iz tog začaranog kruga. Međutim, stoji tu opet i onaj lukavi, lažac, zavodnik koji nudi brza i jeftina rješenja izlaza, kao što je nudio Adamu u raju: bit ćete kao Bog, pa se nudi bijeg u hedonizam, uživanje, samoobmanu, slavoljublje, častohljeplje. I ta je slika - uzeti i uživati, ubrati plod i jesti ili ne jesti, suzdržati se, postiti - poslužila svetim ocima da objasne smisao posta i akseze. Zlo je zamamno i agresivno. Vrlo upčatljivo ga je prikazao Mel Gibson u liku sotone u filmu „Pasija“.

Uberimo pokajanje duše kao prvine ploda bogomdanog nam posta... tako počinje sjedalan na Jutrenjoj ponedjeljka, prvog dana Velikog posta. Dakle, javlja se slika ploda, slika jedenja sa stabla, odnosa prema jedenju i hrani općenito. Toj slici Adama koji nije postio kada je trebao, već prijevarom uzeo plod te izgubio svoju bogolikost i ispao iz raja, suprotstavlja se slika Mojsija koji je postio i postao bogovidcem, uspeo se na goru u Božju nazočnost. I slika Krista u pustinji koji odbija napasti.

                                Izgon Adama i Eve iz raja

Stihir Jutrenje Siropusne nedjelje kaže:

Adam je prognan iz raja jer je jeo zabranjeno voće, a Mojsije je postao gledateljem Boga jer je postom očistio dušu svoju. Zato, tko želi u raju živjeti, neka se odreče štetnoga jela i loših nagnuća. Ako želimo Boga vidjeti, započnimo poput Mojsija četrdesetodnevni post. Ustrajnom molitvom i revnim molbama umirimo napasti duše, te odbacimo tjelesne naslade.

Tada ćemo se lako uzdići u visinu gdje anđeoski zborovi neprestano pjesmama slave nerazdjeljivu Trojicu, gledajući neizrecivu ljepotu Vladara...

                                                           Mojsije    

I sada dolazimo do biti askeze, odricanja i posta. U istočnoj teologiji, osobito u bizantskom obredu, post i askeza (isposništvo ili podvig) jesu neophodno sredstvo, lijek ili terapija za našu dijagnozu, za našu grijehom ranjenu narav. U zapadnoj je teologiji stvar postavljena drugačije, više legalistički - pa je post jedna vrsta naknade za naše grijehe, ispaštanje po pravdi, čime se na neki način iskupljujemo, plaćamo za svoj grijeh. Toga u istočnoj teologiji nema. Post se na istoku shvaća kao sredstvo kojim se liječimo od naše sebične naravi, od loših navika, od svog egoizma, a to je jednostavno neophodno, bitno i nezamjenjivo ako želimo vratiti sebi sliku bogolikosti, ako se želimo postupno preobražavati u Kristovu sliku. Jelici vo Hrista krestitesja, vo Hrista oblekostesja... pjevamo na velike blagdane. Vi koji se u Krista krstiste, Krista odjenuste... To znači da je nama kao krštenima zadatak i trajno rješenje naše pale naravi odjenuti se u Krista, preobražavati se u njega, postajati opet bogoliki, opet se uspeti u raj... A to jednostavno nije moguće ako se ne liječimo od svih nuspojava naše pale naravi: to je prvenstveno sebičnost - majka svega grijeha - koja se izražava u nesposobnosti da vladamo sobom.

Dakle, post i općenito suzdržavanje jesu u središtu kršćanske askeze. To je prvotni izraz i stav i vježba koju svaki koji se u Krista obukao mora proći i živjeti. Ne može se postati bogolikim i probražavati se čovjek koji, ma koliko da je društveno angažiran za opće dobro, koji ne vlada sobom, koji robuje upravom onom kaosu, neredu koji je plod prvoga grijeha i pale ljudske naravi. Isus nije nimao potrebe postiti ali zašto je onda otišao 40 dana u pustinju? Budući je bio i čovjek, pokazao je što ljudskoj naravi treba. U pustinji su Izraelci prolazili kušnju. U pustinji je Isus prolazio kušnju gladi, vlastoljublja i častohleplja. Monasi i veliki sveci su svi odlazili u pustinju. Pustinja je naše čistilište, kušnja, vježbalište, liječilište. Sv. Četrdesetnica je naša pustinja. A Pasha, Uskrs, Izlazak, Prijelaz preko Crvenoga mora je naša oaza. To je naš uspon na goru Tabor do preobraženja. To je slika i  našega života ali cijele povijesti ljudskoga roda.

Ne treba puno teologije i filozofije za to objasniti. Svi dobro znamo da od neumjerenosti, od grižnje savjesti, od otežalosti zbog neumjerena jela i pića, megalomanskog kupovanja, konzumizma i zabave dolazi uglavnom osjećaj ispraznosti, tuge, nemira. Zar to treba uopće danas više dokazivati? Pogledajmo sebe i svijet oko sebe. Živimo u civilizacija obilja i neograničene slobode, ali koja istovremeno pati od kroničnoga besmisla, nezadovoljstva, nemira, u kojoj su potrebne psihijatrijske ambulante, okultizam, opijenost glazbom, tehnike opuštanja, bijeg u senzacije da bi se olakšala nepodnošljivost egzistencije. Nije li nam sve to skupa dovoljno kao crveno svjetlo i lampica u glavi da shvatimo bit, smisao i spasonosnu poruku svetih otaca koji uporno pozivaju na post, na odricanje, na suzdržavanje. Njihova poruka je jasna: mi sami sebi najveći neprijatelji.

Zlo je u nama posijano, ono nas muči i ne da nam mira. Jedna molitva u našem časoslovu, kod večernjih molitava na son grjaduščim kaže: Isuse, dobri pastiru ovaca svojih, ne predaj me nasrtajima Zmijinim i ne prepusti me vlasti Zloga, jer i sam u sebi nosim sjeme truleži (Molitva druga sv. Antioha).

U tu borbu dobra i zla svi smo uključeni svojim životoma. U sebi i oko sebe. I tu smo ili na strani Zloga ili na strani Krista. Dakle, i u sebi nosimo sjeme truleži, zla, smrti, i još k tome izvana smo na zlo izazvani Zlim, zmijom. I doista zar sve zlo ipak ne kreće uvijek od nas samih? Pogledajmo povijest Crkve. Zlo se uglavnom dogodilo od nas samih, od loših i lažnih kršćana, od nedostataka vjere i ljubavi, od korupcije. A tako i društvu. A tako i u mom i tvom osobnom životu. 

Sveti oci uče nas da mi zapravo nismo do kraja slobodni, jer robujemo zlu u nama i oko nas uslijed naše pale naravi. I zato askeza, post i duhovni napor jesu naše oruđe u postizavanju kakve-takve ravnoteže. Samo čovjek koji je kadar sebi reći „ne“ može uistinu reći da je slobodan čovjek. A samo slobodan čovjek može Bogu reći „da“. Samo je slobodan čovjek doista bogosličan. I ta izgubljena naša sloboda cilj je posta i askeze. Samo čovjek koji se odljepljuje od ove zemlje, oslobađa od navezanosti na ovozemaljštinu, koji se odupire teroru tijela i ovoga svijeta - može uistinu biti slobodan. A sloboda je uvjet za biti sretan i ispunjen. Dakle, traži se čovjek harmonije, kozmosa, a ne kaosa i nereda. To izvrsno ocrtava stihir Jutrenje petka prvoga tjedna posta:

Primimo navještaj posta s radošću! Da je naš praotac Adam držao post mi ne bismo bili lišeni raja. Voće koje nas je usmrtilo bijaše lijepo za oko i ukusno za hranu i stoga se ne dajmo zavarati očima jer kada se pojede postaje bezvrjedno. Bježimo od neumjerenosti da ne budemo nadvladani strastima kad se nasitimo. Znamenujmo se krvlju Onoga koji je za nas dragovojno odveden u smrt da nas zatornik ne dohvati. Tako ćemo imati udjela u svetoj Kristovoj Pashi koja je za spasenje duša naših.

Ovaj stihir jasno kaže istinu o nama, rekli bi teolozi ocrtava kršćansku antropologiju: Adam sagriješi i mi smo dionici njegova grijeha. Zlo je privlačno za oko i ukusno za osjetila, ali nas sve to vara, jer kad se konzumira postaje bezvrijedno. Zar nije tako? Koliko smo se puta prevarili u životu? I umjesto sreće i mira i zadovoljstva nadošla je žalost, i grižnja savjesti i ispraznost... Kaže: bježimo od neumjerenosti da ne budemo nadvladani strastima kad se nasitimo. Dakle, post je disciplina ovladavanja sobom koja nam je itekako potrebna jer smo skloni biti zavarani, kad se nasitimo biti ovladani strastima. Koliko jada, smrti, tuge i grijeha samo zbog alkoholizma, droge, nezasitnih poriva za vlašću, za imanjem...

U bizantskom obredu, Veliki post ili Sveta Četrdesetnica uopće nije žalobno i turobno vrijeme. I to je posve razumljivo na temelju ovoga što je prije rečeno. Tekstovi „Posnog trioda“ (liturgijski himni za vrijeme Četrdesetnice) vrve od izraza radosti i nazivaju post vremenom sreće, radosti, duhovnog proljeća... I premda se stalno poziva na suze pokajanja, na žalost zbog grijeha, to se čini imajući pred očima neprestano samo jedan cilj: a to je radost slobode, oslobođenje od robovanja paloj, nižoj naravi. Kao bolesnik koji se raduje ozdravljenju. Stalno je pred očima Pasha, Uskrs, izlazak iz ropstva i prijelaz u slobodu. Čak se metaforički koristi i priroda pa se govori kako prolazi zima i mrtvilo prirode i dolazi proljeće, svjetlost, sunce koje je uskrsli Krist. Zato na istoku u svetoj Četrdesetnici i nema one uobičajene  turobnosti i žalosti kao u tradiciji zapadne korizme. Naime svaka velikoposna nedjelja i dalje je proslava uskrsnuća, nedjeljom se uopće ne mijenja red ili ton bogoslužja. I to je duboko ukorijenjeno u istočnoj teologiji. Dok je zapadna teologija, počevši od blaženoga Augustina, krenula putem shvaćanja da je čovjek posve pao, posve izgubio posvetnu milost, dotle u istočnoj teologiji prevladava shvaćanje da čovjek nije posve izgubio bogolikost i da je čovjekov život zapravo proces preobraženja, ponovnog zadobivanja one slike Božje na koju je stvoren. I zato je u bizantskom obredu Preobraženje Gospodnje (6. kolovoza) veliki blagdan, a u zapadnom je obredu gotovo u praksi nestao. Dakle, post je na kršćanskom istoku vrijeme radosti. A kako i ne bi bio, jer to je vrijeme liječenja, vrijeme povratka Ocu, vrijeme kada možemo rješavati sve nedaće i jad naše egzistencije i pale naravi i početi ozdravljati.

Evo kako o tome govore pjesme velikoposnog trioda:

U ovaj prelijepi dan posta udijeli mi oblake suza, Kriste, da oplačem i isperem blato požude za nasladama i pojavim se pred tobom u čistoći, kada ti, o Gospode, siđeš s neba suditi sve ljude, kao jedini Sudac Pravedni!  (Pon I. 3. sjedalan, gl. 2.)

Radosno započnimo presveto vrijeme posta. Zablistajmo svjetlim zrakama svetih zapovijedi Krista, Boga našega: sjajem ljubavi i blještavilom molitve, snagom prave hrabrosti i čistoćom svetosti! Odjeveni tako haljinom svjetla, pohitimo prema svetom Uskrsnuću trećega dana koje svijet obasjava slavom vječnoga života! (pon 5., 2. sjedalan, gl. 3.)

Ovo je najljepše vrijeme godine! Osvanuo je preslavni dan posta i odricanja. Pohitimo se, braćo, očistiti kako bismo se pojavili čisti pred Stvorcem svojim te imali udjela u njegovoj ljepoti, po molitvama one koja ga je rodila, jedine čiste Bogomajke!

U velikoposnim molitvama bizantskog obreda, postoji jedna izvanredno izbalansirana i objektivna mjera koja nas čuva od subjektivizma, od pretjerivanja, bilo u neumjerenoj samo-kritičnosti i samooptuživanju, bilo od lagodnog laksizma i onog stava: pa nema veze, nisam ja loš, nemam se što mučiti ili trapiti. Daje se vrlo jasna i realna slika paloga čovjeka, ali se stalno poziva na činjenicu da je Bog taj koji nas je po jedinorođenom svom Sinu Isusu Kristu otkupio i spasio i dao nam opet mogućnost povratka u prvotno stanje. To lijepo izražava stihir na Večernjoj Utorka 3. tjedna posta:

Premda sam zemaljsko stvorenje usuđujem se nazvati Ocem, tebe Stvoritelja. Imam udjela u tvom obličju premda sam iznevjerio svoje sinovstvo živeći grešno i zaboravno rasipajući bogatstvo tvojih darova. I da me ne odbaciš, poslao si svoga Jedinorođenoga Sina da poradi mene na križu tijelom smrt okusi. Ne odbaci me sada već me pomiluj i k sebi privedi, Čovjekoljupče.

Sva kršćanska antropolgija, soteriologija, ako hoćemo i teologija izrečena je u ovom stihiru: otpali smo od Oca, ipak u njegovim očima ostajemo njegovi sinovi, i iz ljubavi nam šalje sina, koji je čovjekoljubac i koji je radi nas i umjesto nas smrt okusio. Što da na to čovjek kaže, kako da na to čovjek reagira i odgovori, nego da iskreno i ponizno vapije: Pomiluj me!? I: privedi me k sebi. U svim istočnim obredima najčešća je molitva zapravo samo zaziv: Gospodi, pomiluj!

Post ima dva vida ili nasličja. Sveti oci govore o tjelesnom i duhovnom postu koji su neodvojivi i koji jedan bez drugoga nemaju smisla i ne funkcioniraju. Tjelesni je post Crkva propisala u kanonima, i to kako rekosmo kao ideal, kao sliku i okvir, unutar kojega trebamo naći svoju mjeru. Pitamo se: Zašto na prvom mjestu post od mesa, masnih i mliječnih jela? Suzdržavanje od mesa i svega što je životinjskoga podrijetla (mliječnih proizvoda i jaja) ima biblijski korjen. Naime, u Knjizi Postanka čitamo da je Bog stvorio bilje i rekao da to bude za hranu čovjeku. A tek onda životinje. I sveti su oci na neki način uvijek gledali u životinjskoj hrani nekakvu vezu s palom naravi, s nižom prirodom, nekakav uzrok agresivnosti i otežalosti za ljudsko tijelo, i vezu s propadljivošću. Zato se kod istočnih monaha nikada ne jede meso. Zbog ljudske slabosti, Crkva je dozvolila da se jede hrana životinjskoga podrijetla i nije nikada donijela neki kanon koji bi to proglasio grijehom ili lošim po sebi, ali evo, zakonom posta itekako naglašava ovu misao o prvotnoj namisli da životnjska hrana nije prvotno namijenjena za čovjeka. I zato se u istočnim obredima u svim godišnjim postovima, te srijedom i petkom, meso ne jede. To je trajni podsjetnik, kao nekakva mjera opreza i odmaka od konzumiranja životinjskoga radi višeg, duhovnog cilja. Zanimljivo kako se u 20. st. upravo na temelju medicinskih i znanstvenih istraživanja došlo do spoznaje o štetnosti pretjeranoga konzumiranja mesa, o kancerogenosti i drugim posljedicama po ljudski organizam, i kako sve zdrave dijete liječnika redovito upućuju na to da se izbjegava meso.  Post je dobar za tijelo i dušu! Post je zdrav. Istočni su kršćani kroz povijest razvili i posebnu kulturu posne kuhinje. Začuđuje koja se sve jela može spraviti od tijesta, povrća, voća i žitarica, koja su hranjiva i dijetna, lagana i dobra za zdravlje. Možda bismo se trebali više njima pozabaviti u ovom vremenu posta.

 

7.4.2020.