USTANOVLJENJE VEČERE GOSPODNJE - PRESVETE EUHARISTIJE

Napisao: sl. B. Aleksa Benigar

SLUGA BOŽJI ALEKSA BENIGAR (1893-1988)

(preuzeto sa stranice http://www.ofm.hr/index.php/feature/module-positions/item/27-aleksa-benigar)

Franjevac, svećenik i misionar dubokoga duhovnog života, pun apostolskog žara, spreman na svaku žrtvu, pa i na mučeništvo. Izvrstan učitelj teologije i požrtvovan i uspješan odgojitelj svećeničkih kandidata. Čovjek molitve i iskren pokornik, a u odnosu s ljudima, osobito s franjevačkom braćom njegovatelj prave druželjubivosti. Nadahnut sv. Pavlom, htio je u svemu svom životu biti „na hvalu slave milosti Kristove“ (Ef 1,6).

Rodio se 28. siječnja 1893. u Zagrebu. Umro je u Rimu na Sve svete 1988. u devedeset i šestoj godini.

Rimski vikarijat izdao je 5. srpnja 1995. proglas o početku crkvenog procesa za ispitivanje njegove svetosti.

U franjevački red stupio je 7. rujna 1907. na Trsatu. Zaređen je za svećenika 30. lipnja 1915. u zagrebačkoj katedrali. Bio je odgojitelj franjevačkih klerika u Varaždinu i u Zagrebu. Godine 1920. poslan je u Rim na novoosnovani Papinski orijentalni institut gdje je postigao licencijat teologije (1920 – 1922).

Već od klerikata njeguje svoj misijski poziv, ali ga je mogao ostvariti istom 1928. Po želji o. generala položio je doktorat na Orijentalnom institutu 20. lipnja 1929., a 29.VIII. ukrcao se na brod i putuje u Kinu. Pristao je 29. listopada u Šangaju, a 8. studenog 1929. dolazi u Hankow. Tu je bio 25 godina profesor apologetike i dogmatike, liturgike i duhovnog bogoslovlja u Regionalnom sjemeništu u kojem su se spremali za svećeništvo kandidati triju apostolskih prefektura. U franjevačkom samostanu bio je uzoran redovnik, češće magister novaka i klerika, gajio je pčele i cvijeće i bio je voditelj pjevanja. Osim toga bio je i ispovjednik časnih sestara. Izdržao je veliku poplavu Jang-ce-kjanga i teškoće japansko-kineskog rata te Mao-ce-tungovu revoluciju. Krajem siječnja 1954. bio je potjeran, među posljednjima od preko 550 franjevačkih misionara. Odgojio je tri generacije mladih kineskih svećenika.

U Rim je stigao krajem travnja 1954. i ubrzo se nastanio u franjevačkom kolegiju Antonianumu.

Nakon smrti zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca godine 1960., a osobito od godine 1966. posvetio se istraživanju njegova života, djelovanja i trpljenja. Sabrao je golem materijal te je godine 1974. u Rimu izišla knjiga AJOZIJE STEPINAC-HRVATSKI KARDINAL koja još i danas predstavlja nenadmašenu njegovu biografiju.

Prije je već izdao dva velika djela na latinskom: LITURGIKU u dva sveska ( s više od 800 stranica) i DUHOVNO BOGOSLOVLJE, 1. izdanje u Sapporu u Japanu i 2. izdanje u Rimu 1964. (1330 stranica). Poslije smrti su mu izdana i manja djela: MUDROST KRIŽA, franjevačke duhovne vježbe, Zagreb 1993. i NAZARETSKA DJEVICA, Split 2002. Godine 2005. izišao je i njegov putopis U DOMOVINI GOSPODINA ISUSA što ga je napisao za vrijeme svoga hodočašća u Svetu zemlju prigodom zlatne godišnjice svojih prvih zavjeta godine 1959.

Nadasve se iskazao kao traženi ispovjednik. Redovito je ispovijedao u bazilici sv. Antuna a vrlo često i u papinskoj bazilici sv. Ivana Lateranskog.

Znamenit je njegov rad za Kongregaciju za blaženike i svece. Kao teolog dobivao je na prosudbu pojedine kandidate da na kraju dade svoj sud o prikladnosti za njihov postupak. Dobar dio njih su bili i mistici. Napisao je preko 20 prosudbi koje se čuvaju na Kongregaciji. Od toga znamo za četiri kauze: za o. Vendelina Vošnjaka, za o. Gabrijela Allegru, za Ivana XXIII. i za Alojzija Stepinca.

Najveća je odlika o. Alekse što je u svemu tome – već od najranijih godina – založeno i vjerno njegovao čitav svoj odnos prema Bogu, prema svojoj franjevačkoj braći i prema svim ljudima, osobito svojim pokornicima. Od najranijih godina obdržavao je svoj strogi dnevni red od 4 ili 4,30 ujutro do 10 navečer, uz mali dnevni odmor. Bio je uvijek, osim ako je bio službeno zapriječen, na zajedničkoj molitvi časoslova i na razmatranju. Bogu je osobito posvećivao cijelo svoje jutarnje vrijeme, a sveta misa mu je bila središte oko kojega se odvijao čitav njegov život. Neizostavno je sudjelovao na zajedničkom blagovanju i kod dnevne rekreacije. Rado je pješačio, a služio se gotovo redovito običnim sredstvima prijevoza, tramvajima i autobusima.

Ustanovljenje Večere Gospodnje - presvete Euharistije
(Mk 14, 22-25)

I dok su blagovali, on uze kruh, izreče blagoslov pa razlomi, dade im i reče: "Uzmite, ovo je tijelo moje." I uze čašu, zahvali i dade im. I svi su iz nje pili. A on im reče: "Ovo je krv moja, krv Saveza, koja se za mnoge prolijeva. Zaista, kažem vam, ne, neću više piti od ovoga roda trsova do onoga dana kad ću ga - novoga - piti u kraljevstvu Božjem."

Pod konac večere Isus uze kruh te, kao što ga je umnažao, na uobičajen način blagoslovi Boga, kako se je u Židova molilo uzimajući hranu: „Blagoslovljen budi, Gospodine Bože naš, kralju svemira, koji daješ da zemlja proizvodi kruh!“

Ove riječi drevnog blagoslova nadahnule su najnoviju liturgiju Zapadne Crkve kod prikazanja kruha i vina. I kad Isus razlomi kruh, dade ga apostolima i reče: „Uzmite, ovo je tijelo moje!“ Zatim uze čašu s vinom, zahvali sličnom molitvom kao nad kruhom i dade im. I svi su iz čaše pili. A on reče: „Ovo je krv moja, krv Saveza, koja se za mnoge prolijeva.“ Čvrsto vjeruj da je svemoguća riječ Sina Božjega učinila ono što riječi znače. Iako je ono što im je dao da jedu i piju izgledalo kao kruh i vino, bit se kruha i vina preobrazila u njegovo žrtvovano tijelo i krv prolivenu za spasenje roda ljudskoga. Ono što su apostoli vidjeli, jeli i pili, izgledalo je kao kruh i vino, no oni su vjerovali da to nije više kruh i vino, nego doista Isusovo tijelo i krv, koja će sutra, na prvi Veliki petak, biti prolivena u njegovoj muci za žrtvu. Tako je shvaćao ove riječi sv. Pavao kad je pisao: „Doista, kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe. Stoga tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje“ (1 Kor 11,26-27). Ovako vjeruje cijela kršćanska predaja kroz stoljeća. Isus je prigodom zadnje večere ispunio ono što je obećao u sinagogi u Kafarnaumu (Iv 6,52-58).

Čaša vina, posvećena od Gospodina, bila je jedna od one četiri obredne čaše koje su svi sustolnici pili za vrijeme blagovanja pashalnog jaganjca. Točnije, bila je treća čaša što se pila odmah po blagovanju jaganjca. To je Marko htio kazati kad piše: „I svi su iz nje pili.“ Ta Markova opaska malo ometa pripovijedanje samoga toka zbivanja i Isusova čina. Čitajući ove retke dobiva se u prvi mah dojam da je Isus izgovorio posvetne riječi nad vinom, nakon što su već svi iz čaše pili. 

No umjesto da je Marko gornje riječi stavio nakon Isusovih posvetnih riječi, on ih je stavio odmah nakon zapisa da je Isus apostolima dao čašu. On je bez sumnje znao da su čitatelji dobro upućeni u Isusov čin, i po analogiji s posvetom kruha, a i samom liturgijom prvih kršćanskih zajednica.

Posvetne riječi vina točno određuju smisao nove ustanove. Ona nema svrhu samo da stavi nazočnost Isusovu pod prilike kruha i vina te postanu duhovna hrana vjernika. Euharistija je po tim riječima i Savez i žrtva kojom se sklapa novi Savez, jer Isus kaže: „Ovo je krv moja, krv Saveza, koja se za mnoge prolijeva.“ Krv Isusova zapečaćuje Novi savez, koga su proroci prorekli, a čiji je pralik bio onaj Savez što ga je Bog sklopio s odabranim narodom na Sinaju (Izl 24,4-8). Taj stari Savez nije bio oporuka već je bio samo Savez s Bogom. No Novi savez je ujedno i oporuka Isusova, oporuka milosti Sina Božjega.

Ova krv, koja će za vrijeme muke doskora biti prolivena, već je na zadnjoj večeri prikazana Ocu! Isus se naime dragovoljno predaje Ocu da bude žrtvovan. Identičnost žrtvenog dara na zadnjoj večeri i u euharistiji s Isusom na križu razapetim jedina je i potpuna žrtva Novoga saveza, a razlika je samo što zadnja večera prethodi krvnoj žrtvi na Kalvariji, dok je slavlje Euharistije spomen muke i prikaz žrtve već prinesene, ali koja ostaje i u vječnoj slavi.

Namjera, kojom Isus sebe prikazuje za žrtvu, je spasenje mnogih. „Mnogi“ ovdje označuje mnoštvo u kome nitko nije isključen. Jedan se žrtvuje i prikazuje, a mnoštvo sabire plodove te žrtve. „Mnogi“, dakle, ne znači da su mnogi povlašteni, ali ima i razbaštinjenih. Krv Isusova prolivena je vrelo svih milosti i blagoslova i dobročinstva, koja upućuju grešnike u Božje prijateljstvo, a pravedne i blažene na gledanje Boga u vječnosti.

Marko svršava prikaz ustanovljenja Euharistije Isusovim riječima: „Zaista, kažem vam, ne, neću više piti od ovog roda trsova do onog dana kad ću ga - novoga - piti u kraljevstvu Božjem.“ Ove riječi iznova potvrđuju da predstoji muka, ali koja će svršiti pobjedom. Večera koju je Isus blagovao zajedno s apostolima bila je po tome oproštajna večera. Isusov je pogled sada usmjeren na onu čašu kojom više neće namočiti svoje usne. No njegov pogled ide i dalje. On u duhu gleda gozbu na drugom svijetu koju Euharistija navješćuje te joj je zalog i predslika. Isus je prispodobio kraljevstvo Božje gozbi koju je kralj pripravio svome sinu za njegovu svadbu. Da opiše nebo, Isus ovdje slici svadbene gozbe dodaje ovu potankost, da će naime ondje piti novo vino. Kad Isus opisuje kraljevstvo Božje uvijek se osjeća neka novost: on sklapa Novi savez s Bogom; njegov nauk je nov, članovi su nova stvorenja i svršetak će biti obnova svega. U tom Božjem kraljevstvu, koje nadmašuje sve što si možemo zamisliti, bit će posluživano vino druge naravi i u posve različitim okolnostima nego ih ova zemlja pruža: bit će vino ljubavi vječne koje opaja, bit će čaša vječno svježa one Božje radosti koje čovječje oko nije vidjelo, čovječje uho nije čulo i čovječje srce nije okusilo.