O. WILFRID STINISSEN, KARMELIĆANIN I PISAC (1. dio)

Foto: © Ondras | Dreamstime.com

 

Pitanja pripremila: Brigita Peček

Sa švedskog preveo: mons. Stjepan Biletić

 

BIT SVETOSTI - BESKRAJNO POVJERENJE U BOGA

Otac Wilfrid Stinissen rođen je u Antwerpenu u Belgiji 1927. godine. Sa šesnaest godina ulazi u Karmel (1943.), a za svećenika zaređen je 1951. godine. Studirao je filozofiju na Sveučilištu Louvain i doktorirao na tezi „Prijateljstvo kod Aristotela“. Predavao je filozofiju i psihologiju religije do 1967. godine. Te godine seli u Švedsku sa zadatkom da osnuje kontemplativni karmelićanski samostan. Od 1981. godine poglavar je u samostanu. Drži duhovne vježbe u cijeloj Skandinaviji i piše knjige. Napisao je preko 25 knjiga, koje su, osim na švedskom, izdane i na dvadesetak drugih jezika. Potaknuo je mnoge Šveđane da se vrate „zaboravljenom“ Bogu. Zahvaljujući mons. Stjepanu Željku Biletiću, hrvatskom misionaru u Stockholmu i generalnom vikaru biskupije, mnogi naslovi popularnog karmelićanina, dostupni su i nama. Njegova su djela značajna jer je stari jezik Ivana od Križa i drugih mistika pretočio u jezik današnjice i pomogao nam da ga razumijemo i primjenjujemo u svom životu.

NOĆ OSJETILA I NOĆ DUHA

1. Oče Stinissen, u knjizi „Noć je moje svjetlo“ kažete da svatko tko uzima svoju vjeru ozbiljno mora proći kroz tamnu noć. Nedavno je otkriveno da je i blažena Majka Terezija prolazila dugotrajnu noć duše. Kako nam primjeri iz života svetaca mogu pomoći u našem prolasku kroz tu noć? Može li svjetlo njihova iskustva olakšati naš prolazak i proces predavanja Bogu?

P. STINISSEN: Uvijek je korisno čitati životopise svetaca, a osobito kad se radi o opisu vlastitog života. Svetac je kršćanin koji je potpuno «normalan», onaj koji živi dosljedno svoju kršćansku vjeru, koji uistinu pokušava ljubiti Boga «svim svojim srcem i svom svojom snagom». Dolazeći u dodir s njima, možemo biti «zaraženi» i nešto i sami dobiti od njihova žara. Život svetaca pokazuje nam i to da Bog vodi svakog čovjeka njegovim vlastitim i jedinstvenim putem. Ni jedan svetac ne nalikuje drugom.

To se odnosi i na njihovu tamnu noć. Sveti Ivan od Križa sistematizirao je tijek tamne noći. On razlikuje noć osjetila i noć duha. Ta nam podjela vrlo dobro objašnjava o čemu se radi i daje dublji uvid i smisao noći: da nas pročisti i prekali i pripravi za sjedinjenje s Bogom. Ali Bog nije vezan na tu shemu! Ivan od Križa govori svojoj subraći koji su pozvani na život molitve. Njihova se noć uglavnom odigrava u njihovu molitvenom životu. Kod drugih se ta noć sastoji od vanjskih kušnji: bolest, ostavljenost od bračnog druga, smrtni slučaj dragog prijatelja, ili nekoga iz rodbine, psihičke rane... Sve to može biti sadržaj tamne noći. Jedini je uvjet da čovjek te kušnje prihvati. Čovjek sâm odlučuje o tim kušnjama: hoće li biti ispunjene smislom, ili će biti samo jedno besmisleno trpljenje.

Kad se radi o Majci Tereziji iz Kalkute jasno je da njezina dugotrajna tamna noć nije u prvom redu imala karakter prekalivanja nego karakter oslobađanja ili spašavanja. Njezino je zvanje bilo živjeti s najsiromašnijima od siromašnih i za najsiromašnije od siromašnih. Bog je htio da ona uzmogne dijeliti uvjete siromašnih, njihov osjećaj ostavljenosti i napuštenosti od Boga. Osim toga Bog joj je dao i poseban zadatak: navijestiti svojim životom da možemo susresti Isusa u siromašnima, da ono što je Isus rekao, da ga možemo susresti u najmanjima od njegove braće, nije samo metafora nego konkretna stvarnost. Majka Terezija u prvom je redu susretala Isusa u siromašnima, više nego u Presvetom sakramentu gdje ga je sigurno tražila, ali joj ga je bilo teško pronaći i iskusiti.

NEMA MISTIKE BEZ ASKEZE

2. Težina tamne noći leži u razotkrivanju našeg lažnog „ja“, u prijelazu iz života u iluziji u život „ovdje i sada“ - u prisutnosti Božjoj. Kako nam molitva, post i dobra djela pomažu u prevladavanju straha i tjeskobe od gubitka svoje trenutne pozicije u ovom životu?

P. STINISSEN: Svetost je uvijek suradnja između Boga i čovjeka. Ne na taj način da Bog čini 50 posto, a čovjek 50 posto. Na neki način Bog čini sve, ali čovjek s njim surađuje tako što Bogu dopusti djelovati, tako što mu daje priliku da dovrši svoje djelo u njemu. Ovdje se traži postojan i ustrajan rad. Knjiga Ivana od Križa Uspon na goru Karmel nije ništa drugo nego opis toga rada. Rad se sastoji glavnim dijelom u procesu oslobađanja. Mi smo zalijepljeni za tisuću stvari i zato nismo otvoreni za Boga. Ispunjeni smo tolikom količinom smeća da u nama nema mjesta za Boga. Potrebno je odbaciti sve što je previše. Moramo, slikovito rečeno, cijelo vrijeme imati škare u rukama i odsijecati mnoge vrpce koje nas vežu za nas same i tako sprečavaju da budemo Bogu na raspolaganju. Nema mistike bez askeze. U mnogim današnjim centrima za meditaciju govori se isključivo samo o meditaciji. Ali ako meditacija nije nošena životom odricanja i iz toga života ne dobiva hranu, onda nas meditacija može čak odvesti u još veću zauzetost samim sobom. U naše vrijeme često se s prezirom govori o «krepostima». Ali ako se ne vježbamo u krepostima, nećemo daleko doći ni u molitvi. Svi se mistici u tome slažu.

ZAHVALNOST - KRALJEVSKI PUT PREMA RADOSTI

3. Žalost i strah duševna su stanja koja nas preplavljuju i koče našu egzistenciju. Problem je nedostatak povjerenja u Gospodina. Kako obnoviti povjerenje u duši, ili bolje, kako ga izmoliti? Zar ono samo po sebi nije dar?

P. STINISSEN: Potpuno je ispravno da su bol i strah dva velika krivca koji zaustavljaju naš razvoj, i da je ishodište problema u našem nedostatku povjerenja i pouzdanja.

Kako raste naše povjerenje u Boga? Kao prvo, produbljivanjem naše vjere. Naša nam vjera govori da je Bog i svemoguć i naš Otac (prve riječi u Vjerovanju). Božja svemogućnost znači da on sve drži u svojim rukama. On je u svemu što nas u životu snađe. Bog kao naš Otac znači da nam on uvijek želi najbolje. Što više u to vjerujemo, to lakše možemo prihvatiti ono što se događa, i prepoznati da je sve to u svom temelju dobro. Naša nam vjera također govori da nas je Isus spasio svojom mukom i svojom smrću, a i da želi da i mi sudjelujemo u tom velikom procesu spašavanja. «Učenik nije veći od Učitelja», govori Isus. Imamo velik zadatak: nadopuniti ono što nedostaje Kristovoj muci za njegovo tijelo koje je Crkva. (Kol 1, 24).

Ako to znamo, onda nam je lakše da budemo radosni. Znamo da ono što se događa s nama, pa i ono što je teško i bolno, ima smisla. Možemo, ne uvijek, ali vrlo često svojevoljno i svjesno birati radost. Na primjer, kad ustajemo ujutro, dobro je steći naviku reći: «Ovo je dan što ga učini Gospodin. Kličimo i radujmo se njemu.»

Ne smijemo zaboraviti da postoji kraljevski put koji vodi k radosti, naime zahvalnost. Što više zahvaljujemo, to više postajemo radosni. Zahvalnost i radost idu zajedno. A uvijek imamo zahvaljivati za bezbroj stvari.

VELIKA TAJNA - UMJETNOST DRUŽENJA SA SLABOŠĆU

4. Kako godine prolaze samo rastemo u spoznaji vlastite slabosti i nesposobnosti. Kako biti jak u slabosti? Slično pitanje - kako se prepustiti Bogu? Nije dovoljna jutarnja molitva predanosti - kako cijeli dan živjeti u predanosti Bogu? Što znači nešto predati Gospodinu? Koji je to nutarnji čin?

P. STINISSEN: Ono što nas najviše zaustavlja na putu prema svetosti jest činjenica da se nismo naučili umjetnosti da se na ispravan način družimo sa svojom slabošću. Ta je umjetnost velika tajna. Umjesto što doživljavamo i tumačimo svoju slabost i svoje neuspjehe kao dokaz da nismo pozvani na svetost, moramo razmišljati sasvim suprotno. «Kada sam slab, onda sam jak!» (2 Kor 12, 10). Svetost se sastoji u činjenici da Bog u meni živi. Ako se osjećam jak, onda sam postao Božji suparnik. Bog nema nikakve mogućnosti ni šanse jer ja sve postižem sâm. U najboljem slučaju može nastati malo ljepša fasada, ali nikada nutarnja promjena.

Slabost kao polazište uvijek je najkraći put. Svako duhovno nastojanje, svaki pokušaj obraćenja morao bi uvijek biti prožet i začinjen dubokom sviješću o našoj slabosti. Zato je najbolje sve svoje namjere i nakane uokviriti u ove riječi molitve: Pomozi mi, Gospodine, da ostanem vjeran svojim svakidašnjim molitvama, pomozi da budem ljubazniji… Vjerovati u snagu vlastite volje… dug je put prema Bogu. Pa čak i ako bismo uspjeli, na jednom dubljem planu to je neuspjeh. Bili bismo jedino malo samodopadni i samodostatni. Ono što se u ovoj situaciji razvija i raste jest vlastiti EGO a ne odnos prema Bogu.

Postoji jedno mjesto u Bibliji na koje idu naše misli same po sebi kad govorimo o jakosti i slabosti. To mjesto je Jakovljeva borba s Bogom-anđelom (Post 32, 24-32). Jakov se borio cijelu noć s tajanstvenim anđelom koji je, kako izgleda, bio sâm Bog. Jakov je pobijedio, ali ne bez udarca po bedru te se Jakovu iščašio kuk. Posljedice te borbe nosit će Jakov cijeli život. Ta rana nije samo nešto negativno. Ona Jakovu može pomoći – a i nama – da stojimo pred Bogom kao ranjeni, slabi, potrebiti pomoći. Kad bismo svi mogli dobiti takav udarac od Boga! A nakon toga trebali bismo uzeti svoju ranu kao polazište za svoje daljnje putovanje prema Bogu. Dokle god tražim snagu u sebi samom, ostajem na odstojanju od Boga. Ali iskreno priznanje svoje slabosti otvara me Božjoj snazi. I Pavao je imao žalac koji ga je probadao. Ali Božji odgovor, kad se Pavao tužio, bio je: «Dosta ti je moja milost jer se snaga u slabosti usavršava.» Tada Pavao radosno prozbori: «Rado ću se dakle hvaliti svojim slabostima da se nastani u meni Kristova snaga» (2 Kor 12, 7-9).

IZ SLABOSTI SE MOŽEMO VINUTI PREMA BOGU

Slabost je odlično mjesto iz kojega se može osobito snažna molitva vinuti prema Bogu. Ispravna reakcija kad se osjećamo slabima, nemoćnima i bespomoćnima jest da odmah počnemo zazivati Boga za pomoć. Ako Bog dopušta slabost, onda je to zato da se možemo obratiti njemu. Tako stalno iznova možemo iskusiti kako nam pomaže i sve više i više razumjeti kako je on dobar i milosrdan Bog. Malo pomalo počinjemo ljubiti Boga ne samo zato što nam pomaže nego zbog njega samoga.

Ne postoji razlog žalovanja nad našim neuspjesima. Oni nas uvode sve dublje u Božje milosrđe. Umjesto da se radujemo zbog svojih kreposti – što je uvijek riskantno – radujemo se Božjem milosrđu. Kad Isus kaže da je došao zbog grešnika, onda to znači da ga najsigurnije možemo susresti ondje gdje postoji grijeh: «Jer gdje se umnožio grijeh, ondje se još više umnožila milost (Rim 5, 20).

Kao što postoje otvori na Isusovu tijelu – njegovih pet rana – preko kojih njegova dobrota i blagost struji van, tako postoji i otvor u nama kroz koji dobrota može strujati unutra. Taj otvor su naša slabost i bespomoćnost.

«There is a crack in everything – That`s how the light gets in», pjeva Leonard Cohen. Prijevod: U svemu postoji pukotina – kroz koju prolazi svjetlost.

Najslabiji i najsiromašniji nalaze se u posebno povoljnom položaju. U njemu, ili u njoj Bog obnavlja svoja čuda milosrđa. Kad se svijest o našem siromaštvu i bijedi konačno učvrstila u nama, tada živimo «od mirisa Zaručnikove pomasti»  (Usp Pj  1, 3). Svi siromašni i slabi se guraju, komentira sveti Bernard iz Clairvaux-a, kako bi se zasitili ovim blaženim mirisom.

Dakle, možemo govoriti, kaže sveti Bernard također, o dvama načinima da sagriješimo: o jednom lošem načinu i jednom «pravom» načinu. Bila su dva razbojnika koja su okružila raspetog Isusa: jedan loš i jedan «dobar» razbojnik. Čovjek griješi na loš način kad nakon grijeha nikad ne prestaje optuživati sebe samog, kad se osjeća slomljen od srama i osjećaja grijeha. Ili kad se drsko i bez srama razbacuje svojim grijehom, kad na dugo i široko objašnjava grijehe i njima se hvali.

Dobar grešnik je onaj koji se ne boji pasti u Božje ruke. Bernard je zapanjen jednim stihom u psalmu kojeg svi koji slijede pravilo svetog Benedikta mole u kompletoriju svaku večer. Tamo se kaže kako je Bog čovjekov «susceptor» - onaj koji na sebe preuzima – (Ps 91, 2 prema Vulgati). Bog «hvata čovjeka» kad čovjek griješi. Jedan drugi psalam također kaže da pravednik «ako i posrne, ne pada jer Gospodin podržava njegovu ruku» (Vulgata: quia Dominus supponit manum suam – Jer je Bog podmetnuo svoju ruku) (Ps 37, 24). Ako se spotaknemo, vidjet ćemo Isusovu ruku koja nas želi uloviti. Pa ako i padnemo, ipak postoji i tada ruka koja nas i u još većoj dubini želi uloviti i izvući van. Takvi dobri grešnici padaju u Gospodinove ruke i kod njih grijeh popravlja (unapređuje) njihovo zdravlje. «Znamo doista da se onima koji Boga ljube sve okreće na dobro» (Rim 8, 28). Padom postaju ponizniji i više uvjereni o svojoj ovisnosti o Bogu.

SLABOST RAĐA PONIZNOST

U istom duhu piše i Kasijan (360.- 435.): Kad pravednik padne i na trenutak izgleda pokošen (pobijeđen), tada ga Bog odmah pridiže iznova čim zamoli za pomoć, i što god je za trenutak bio izgubio po tjelesnoj slabosti, to odmah dobiva preko ruke Gospodnje. Ne prestaje biti svet zato što je pao. On ne polaže nadu u svoje vlastito djelo, nego vjeruje da je samo po Gospodnjoj milosti oslobođen iz bezbrojnih zapleta grijeha»  (Colationes spirituales 22, 23).

Jedna od tajni «moći» koju ima slabost jest da slabost rađa poniznost. A poniznost je onaj čvrsti temelj na kojem je sve izgrađeno. Poniznost je, što je paradoks, božanska. Kad Pavao želi opisati Božje utjelovljenje, što zapravo znači da Bog postaje tjelesan, riječ koja mu se čini najprikladnija i koja po njemu sadržava sve, jest: «Postao je ponizan» (Fil 2, 8).

Ali slabost ne vodi automatski k poniznosti. Mnogi su koji su prošli kroz velika poniženja, ali kod njih se poniženje nije nikad pretvorilo u poniznost. Slabost se mora prihvatiti, slabosti moramo poželjeti dobrodošlicu i pokazati je Bogu. Tada mu možemo kazati: «Dobro je bilo što si me ponizio» (Ps 119, 71 Vulgata). Šarić: «Dobro je što morah trpjeti, tako naučih odredbe tvoje».

Tada možemo zahvaljivati Bogu za svoju slabost, zahvaljivati za grijeh, zato što je sve to bilo put prema najljepšoj Božjoj vlastitosti, njegovu milosrđu. Crkva je uvijek to znala. U uskrsnoj noći Crkva pjeva, inspirirana svetim papom Leonom Velikim, o «felix culpa», sretnom grijehu. Crkva također govori o nužnosti Adamova grijeha.

Hoćemo li sada namjerno griješiti kako bismo otkrili Božje milosrđe? Pavao, koji se hvali svojom slabošću, predvidio je ovaj prigovor koji ga malo čini uzrujanim i odgovara: «Naravno ne» (Rim 6, 15). Namjerno raditi protiv Boga nikada nas ne može dovesti do njegove ljubavi. Nije neposlušnost to što čini da otkrijemo Božju ljubav, nego slabost. Ali istina, može i grijeh kojim je čovjek grubo i namjerno zanemario Božju zapovijed, kasnije, kad se čovjek uistinu pokaje, ući u «slabost» koja postaje put prema Bogu. Nema ništa što se na koncu ne bi moglo promijeniti.

Priznavanje svoje slabosti nije nikakvo spontano reagiranje. Plod je to velikog vježbanja. A neuspjeh koji doživimo u samom vježbanju opet je put prema dubljoj svijesti o vlastitoj slabosti.

Bog, kao dobar pedagog, često sâm pomaže kako bi nas doveo na pravo mjesto. Želi li se čovjek dići visoko, mora se najprije učvrstiti u svojoj slabosti. Visokim stablima potrebno je jako korijenje. Biblija vrvi tekstovima o velikim osobnostima koje je Bog u početku ponizio da bi ih kasnije obasuo ljubavlju. Tu susrećemo Mojsija, Joba, Davida, zaručnicu u Pjesmi nad pjesmama, Zebedejeve sinove, ženu iz Kanaana. Čak i Šimuna Petra imamo na listi. «Idi od mene, sotono! Ti si mi na sablazan» (Mt 16, 23). (Ili: Ostani na svom mjestu, Sotono»). Onaj koji će postati stijena na koje će počivati Isusova Crkva, mora najprije iskusiti svoju lomljivost i slabost.

Jedno takvo liječenje ponižavanjem jest bolno. Ne postoji li opasnost da čovjek izgubi, u psihološkom smislu, povjerenje u sama sebe, da se počne razvijati kompleks manje vrijednosti? Kako preživjeti tamnu noć? Tako što čovjek neće popustiti  osjećaju žaljenja nad samim sobom, nego će se cijelo vrijeme učvršćivati u Bogu koji provodi ovo liječenje, potpuno surađujući s njim. Kad nas Bog želi učiniti malenima, onda moramo s puno ljubavi prihvatiti bol koja se tada javlja zato što ona dolazi od Oca koji nas uvijek ljubi.

Jedan tvrd i nepopravljiv grešnik neće to moći podnijeti, u svakom slučaju ne odmah. Ali isto tako to neće moći prihvatiti ni nepopravljivi «pravednik» koji nipošto ne želi priznati svoju slabost i na taj se način udaljava i gubi Božju milosrdnu ljubav.

Na završetku svoga komentara Pjesme nad pjesmama, koji je debela knjiga, piše sveti Bernard nešto što pred vama ne želim prešutjeti niti vam uskratiti (83, 1). On tumači da nikakva slabost, nikakvo poniženje, nikakav grijeh, ništa nije u stanju da kod zaručnice odnese ili izbriše nadu da će biti pozvana u intimno zajedništvo božanske svadbe. Svi su pozvani na mistično sjedinjenje s Bogom, također i oni najslabiji i najveći grešnici. Svaka duša, ma koliko bila grešna i osjećala se očajno, ne samo da se smije i može nadati oproštenju i milosrđu, nego također i čeznuti da uđe u svadbenu dvoranu i slavi svadbu sa sinom Božjim.

U dnevniku sestre Faustine možemo čitati kako je najveća zapreka svetosti ne vjerovati da možemo biti sveti. Vjerujemo da to nije nešto za nas, da nemamo za to mogućnosti i duševne snage. Ali najveća duševna snaga jesu naše slabosti, a toga imamo svi na pretek.

(Norraby, Švedska, 1. lipnja 2009.)

9.2.2013.