O. WILFRID STINISSEN, KARMELIĆANIN I PISAC (2. dio)

Foto: © Ondras | Dreamstime.com

Pitanja pripremila: Brigita Peček

Sa švedskog preveo: mons. Stjepan Biletić

ISUSOVA MOLITVA - SKUPOCJEN DAR

5. Možete li nam nešto reći o Isusovoj molitvi (Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj mi se grešniku!), koja je jako prisutna u istočnoj tradiciji, a sve se više širi i na Zapadu. Možemo li je svi moliti, ili je ona, kao što neki kažu, rezervirana za redovnički život? Kako moliti tu molitvu, koliko dugo i u koje vrijeme? Na primjer, 15 minuta ujutro i navečer?

P. STINISSEN: Isusova je molitva skupocjen dar koji smo primili od Istočne Crkve. Kao što je i molitva krunice biser Zapadne Crkve, tako je i Isusova molitva skupocjenost Istočne Crkve. Prednost Isusove molitve je što je vrlo kratka. Ponavljajući molitvu, polako i u dubini duše, vrlo lako dolazimo do određene nutarnje sabranosti. Ali je važno da molitvu ne pretvorimo u čarobnu formulu (poput mantre – hinduske molitve) koju ponavljamo mehanički i bez smisla. Radi se o tome da uistinu mislimo što govorimo, da položimo svoju dušu u riječi te molitve.

Isusova molitva uopće nije rezervirana za osobe u samostanu. Svi je mogu moliti. Na neki način kao da je posebno prilagođena ljudima koji žive u svijetu. Može se ponavljati u vrlo različitim okolnostima: kad stojimo u redu, kad se vozimo autobusom ili vlakom, kad gulimo krumpir, kad se brijemo… Molitva nam uvijek stoji na raspolaganju i govori nam nešto bitno: da smo potpuno ovisni o Božjem milosrđu. Ta nam molitva otkriva potpuno našu istinu o nama: da nas je Bog stvorio i zato smo potpuno ovisni o njemu, da smo grešnici i kao takvi potrebiti njegove milosrdne ljubavi.

Najbolje je odrediti točno vrijeme za ovu molitvu. Na primjer 15 – 20 minuta svako jutro (a i navečer ako za to imamo mogućnosti). Molitva može promijeniti cijeli vaš život.

Ovo ipak ne znači da ćemo se vezati za tu molitvu cijeli život. Pametno je sačuvati svoju slobodu. Može se dogoditi da ti Duh Sveti jednog dana otkrije još jednostavniju molitvu. Bilo bi za žaljenje da i njemu i samima sebi oduzmemo tu slobodu.

VODSTVO DUHA SVETOGA

6. Tijekom noći ovoga života potreban nam je savjet iskusnijih na duhovnom putu. Što raditi kad nema dovoljno duhovnika, kad smo prepušteni sami sebi? Ovo vrijeme lažnih sloboda nameće laicima novu potrebu poslušnosti duhovnom ocu. Bi li za nas bilo bolje da sami sebi ne zadajemo pravila za molitveni život, nego da u poslušnosti vršimo dane upute od duhovnika? Kako vježbati krepost poslušnosti u današnjim uvjetima?

P. STINISSEN: Često me pitaju: kako pronaći dobrog duhovnog vođu. Običavam kazati: ako ti je uistinu potreban, onda ćeš ga naći. Ako nikoga ne nađeš, onda to može značiti da Bog ne misli da ti je to nužno. Zapravo postoji očit nedostatak duhovnih vođa. Ali ja nisam u stvari siguran da svi ljudi trebaju duhovnog vođu. Možda ovo zvuči čudno jer općenito se tvrdi da se apsolutno mora imati duhovnog vođu. Mislim da je mnogima dovoljno da od vremena do vremena porazgovaraju s nekim u koga imaju povjerenje i koji imaju određeno duhovno iskustvo. Može se, na primjer, ponekad otići do nekoga tko stanuje na drugom mjestu. Zatim, može se imati ispovjednika u blizini pred kim priznajemo svoje grijehe. Ali tada se ne mora raditi o duhovnom vodstvu. Iskreno govoreći, možemo puno toga naučiti čitajući duhovnu literaturu. Vrlo sam skeptičan prema krutim ili tvrdim pravilima. Određenim ljudima apsolutno je potrebno vodstvo jer si rado umišljaju neke stvari, dok se drugi vrlo dobro snalaze čitajući knjige duhovnog sadržaja i razgovarajući s nekim od vremena do vremena. Sveta Mala Terezija nije imala duhovnog vođu. Ispovjednik u samostanu u Lisieuxu nije bio od neke pomoći. Naprotiv, bio je vrlo uznemiren njezinim smionim pouzdanjem u Boga i zato ju je pokušao u tome zaustaviti. Ali ona se prepustila vodstvu Duha Svetoga.

Glavni zadatak duhovnog vođe, pogotovo u ovom našem vremenu, jest hrabriti i poticati, da se nikad ne predamo, pa ni onda kad upadamo stalno u isti grijeh. Posebno ćemo biti pažljivi kad primijetimo da duhovni vođa postaje autoritet, kad želi određivati kako će drugi čovjek živjeti s Bogom. Njegov je zadatak u prvom redu da zajedno s onim koga vodi sluša Duha Svetoga. Onaj tko želi obnašati vlast nad drugim čovjekom ne poštuje vodstvo Duha Svetoga. Sigurno da i sâm duhovni vođa mora koračati putem, putem koji je popločen neuspjesima i padovima. Inače neće razumjeti čovjekovu slabost.

MALIM ŽRTVAMA UGAĐAMO ISUSU

7. Dugi niz pogrešaka i povreda prati nas od djetinjstva. Puno je razorenih obitelji. Vaš savjet: kako razrušenu prošlost okrenuti na dobro? Kako pomoći u procesu ozdravljanja obitelji?

P. STINISSEN: Osim onoga što sam rekao u pitanju broj četiri (4) želim naglasiti i važnost biti spreman sâm preuzeti dio odgovornosti za trzavice u obitelji ili razrušenu obitelj. Prečesto stavljamo jednostrano krivicu na drugoga. U onoj mjeri u kojoj sami rastemo u ljubavi i spremnosti da nađemo sporazum – u toj se mjeri prilike i raspoloženje u obitelji  mijenjaju. – Ako su oba partera sporazumna, može se potražiti i pomoć savjetovališta.

Ali sigurno se može dogoditi da jednostavno moramo prihvatiti da živimo u «nesretnom» braku. U tom slučaju život u braku može biti dugi križni put. Ali težak križ gotovo da nas može prisiliti da zovemo Boga u pomoć. Sve se može promijeniti i preoblikovati ako samo to prihvatimo, potvrdimo i predamo Bogu. Pretvorba u euharistiji uči nas dan za danom kako se sve može «pretvoriti».

8. Premalo smo poučeni o malim žrtvama koje spominje sv. Mala Terezija. Recite nam nešto o žrtvi.

P. STINISSEN: Uistinu je veliki gubitak da smo danas gotovo potpuno izgubili osjećaj važnosti činjenja malih žrtava. Mala je Terezija bila stručnjakinja u tome. Ja osobno vidim u malim žrtvama ili odricanjima tri razloga da ih činimo. Kao prvo, efektivno pomažu da oslabimo starog, sebičnog čovjeka. Ne čineći upravo ono što upravo sada želimo, postajemo sve više slobodni od svoje sebičnosti i na taj način slobodniji i otvoreniji za Boga. Kao drugo, Bogu pružamo radost, nešto u što je Mala Terezija bila duboko uvjerena. Za nju je to bilo u prvom redu pitanje -  faire plaisir à Jésus – ugoditi Isusu.

Kao treće, ta su mala odricanja stalna upozorenja i opomene da smo «predani» Bogu. Držimo plamen da ne splasne. Ta mala djela ljubavi pomažu nam da ne završimo u mlakosti, ili navikama. U naše vrijeme često se govori o «pažljivosti» (mindfulness). Te male žrtve doprinose razvoju nadnaravne pažljivosti: živjeti budno, prisutno u sadašnjem trenutku.

VLASTITI TRUD I POVJERENJE U BOGA

9. Često spoznajemo volju Božju. No problem je da je ne vršimo. Želim biti poslušna Bogu no u većini stvari slušam samo sebe. Kako izaći iz zatvorenog kruga? Je li dovoljno samo biti strpljiv sa samim sobom?

P. STINISSEN: Ne, nije dovoljno biti samo strpljiv sa samim sobom. Uistinu moramo raditi sami na sebi, počinjati ispočetka cijelo vrijeme, vježbati se u krepostima, kajati se za svoje grijehe i obraćati se. Padati i ustajati. Ako odbijamo da se naprežemo i trudimo, onda nećemo iskusiti ni svoju slabost. Tada ćemo početi živjeti u iluziji da možemo sami sa sobom izaći na kraj, samo ako uistinu to hoćemo. Samo onaj tko pokuša činiti dobro može ne uspjeti. Što se više trudimo i počinjemo ispočetka, to ćemo više iskusiti svoje neuspjehe, a onda ćemo sve više i više uviđati kako nam je povjerenje u Boga potrebno. To dvoje – vlastiti trud i povjerenje u Boga – mora uvijek ići skupa.

10. Čitanje Biblije obnavlja i formira naš um da možemo uočavati što je volja Božja, što je dobro, ugodno i savršeno. Kako čitati Bibliju? Ako imam sat vremena na raspolaganju svakog dana, kako ga mogu upotrijebiti za Lectio Divina (lectio, meditatio, oratio, contemplatio)?

P. STINISSEN: Trebalo bi biti potpuno jasno da je čitanje Biblije nužno za one koji traže Boga. Biblija nam nudi Božju riječ. Kako mogu propuštati čitanje Biblije, ne slušati onoga koga toliko ljubim, a mogu ga čuti kako mi tako jasno govori u Bibliji?

Kako čitati Bibliju? Ovisi o tekstu koji smo izabrali za čitanje. Čitamo li tekstove Starog Zavjeta, u pravilu treba čitati duže odlomke u jednom bržem tempu. Naprotiv, čitamo li svetoga Pavla, često nam je dovoljno nekoliko rečenica. Ovdje nam uistinu može pomoći slika četverca (četiri konja): lectio, meditatio, oratio, contemplatio, pa čak ako u praksi to bude i isprepleteno. Ako bismo htjeli previše detaljno razdvojiti ova četiri elementa, onda bismo povrijedili prirodnost i spontanost čitanja.

Metoda koju rado preporučujem, posebno kad se radi o tekstovima Novoga Zavjeta, jest da meditiramo pisanjem. Pročitaš nekoliko rečenica i napišeš kratku meditaciju o tekstu. Kad pišeš, onda su tvoje misli sabrane, potpuno si usredotočen na tekst i u njega se udubljuješ. Sâm sam tako činio puno godina i mogu posvjedočiti da se Božja riječ običava otvoriti i razotkriti svoje bogatstvo kad je na taj način, polako i strpljivo, «žvačemo».

Koliko god je čitanje Biblije važno, bilo bi krivo da se samo ograničimo na te tekstove. Potrebne su nam i druge knjige duhovnog sadržaja.

Na koncu želim, s određenom sumnjom, staviti pred vas jednu malu misao. Živimo u teškim, rastrganim, zbunjujućim i kaotičnim vremenima. Većina ljudi već je umorna i slomljena, trpe od kompleksa i neuroza. Vjerujem da nam i Bog, u ovakvom vremenu, daje otkriti novi oblik svetosti. Oblik svetosti koji se ne sastoji u onome što Crkva čini kad nekoga proglašava svetim: ispituje kako se kandidat vježbao u krepostima na jedan herojski način bez prihvaćanja svoje vlastite slabosti. Upravo u mojim neuspjesima ponajviše susrećem Boga. Kad se postavim u svoju slabost i prizivam Božje smilovanje, tada mu se približavam. Može se raditi o ljudima koji se nisu potpuno oslobodili ovisnosti, na primjer o alkoholu. Ali – ovo je važno –čovjek čezne i pokušava, i nikad se ne predaje. Možda je ovo prava svetost: s bezgraničnim povjerenjem vjerovati Bogu i vjerovati u njegovu ljubav, također i kada čovjek ne može pokazati lijepa i savršena djela.

Vjerujem da je Bog u ovom kaotičnom vremenu spreman dati izuzeće od starog ideala svetosti. Gotovo bih se usudio reći da je sada došlo vrijeme «dispenziranih» svetaca: da Bog pokaže veće smilovanje, da ne postavlja tako velike zahtjeve, da na nas izlije svoje milosrđe obilnije nego ranije. Bog nas, ranjene ljude susreće ondje gdje se nalazimo. On radi s onim materijalom koji mu je pri ruci. Nije promijenio svoj plan s čovjekom, još uvijek želi, i u ovo naše vrijeme, da čovjek postane svet. Možda je to posebna karizma našega vremena da produbimo razumijevanje u čemu je bît svetosti: da se svetost ne sastoji u tome da nikad ne napravimo pogrešku, nego u beskrajnom povjerenju u Boga. Ono što on kod nas cijeni i od nas očekuje nije u prvom redu ono što činimo, tj. naše rezultate, nego da u svojoj potpunoj bespomoćnosti imamo neograničenu vjeru u njegovu ljubav. Mala Terezija ima jedan veličanstven tekst gdje kaže da ona, pa i kad bi počinila sve moguće prekršaje, ne bi ništa manje vjerovala u Boga. To povjerenje bît je svetosti. Svetoj sestri Faustini kaže Isus da najveći grešnik ima i najveće pravo na njegovo milosrđe.

(Norraby, Švedska, 1. lipnja 2009.)