„Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti“ (Lk 9, 24).

Ove Isusove riječi osvjetljuju iskustvo Charbela, „velikoga malenog čovjeka“. Čudesno. No treba li ga oponašati? U čemu ga treba oponašati? Svetost nije u načinima na koje se izražava, nego u snazi srca kojim se slijedi.

Sveti Charbel Makhlouf rođen je kao Youssef (Josip) Makhlouf u selu Bequa Kafra, na najvećoj nadmorskoj visini u Libanonu 1828. godine.

Godine 1851. ušao je u novicijat samostana Libanonskoga maronitskog reda u Annayi. Uzeo je ime Charbel, ime antiohijskoga mučenika. 1959. zaređen je za svećenika. Tražio je da postane pustinjakom, što mu je dopušteno te je proboravio u obližnjemu pustinjačkom stanu sv. Petra i Pavla. Ondje si je zadavao najstroža mrtvljenja. Dok je slavio misu 18. prosinca 1898., pogodio ga je udar moždane kapi.

Prenesen je u svoju sobu te je nakon osam dana patnje i konačne agonije umro 24. prosinca. Nakon smrti, na njegovome tijelu i oko njegovoga groba očitovale su se nadnaravne pojave. Papa Pavao VI. proglasio je Charbela Makhloufa blaženim 5. prosinca 1965. godine na završetku Drugoga vatikanskog sabora.

Isti ga je papa Pavao VI. proglasio svetim 9. listopada 1977. Cijela knjiga bogato je ilustrirana u boji.