„Sve prolazi, samo ljubav ostaje. Na koncu života ostat će samo jedno pravo i neumoljivo pitanje: jesam li ljubio? Tko vjeruje u ljubav, vidi kako se rastvaraju uvijek novi horizonti.“
Chiara Amirante

U Chiarinu se srcu vrlo rano rodila ljubav prema Isusu tako da je već sa samo pet godina htjela primiti prvu pričest, a s jedanaest odlučila svoj život darovati Kristu.
Završivši više obrazovanje odlučila je stupiti u zajednicu Pokreta fokolara istodobno privodeći kraju studij političkih znanosti. To su godine u kojima osjeća sve veću želju da se posveti najzapostavljenijima. Pita se kako ostvariti taj poziv kad joj teška bolest pogađa oči i čini je gotovo slijepom te je prisiljava da se vrati živjeti u obitelji.
U tom razdoblju patnje Chiara je razabrala plan Boga kojem se predala tražeći neki „znak“. Nakon usrdne molitve doživjela je iznenadno i potpuno ozdravljenje. Chiara više ne sumnja. Odmah je uslijedila odluka da se posveti mladim uličarima, „narodu noći“, na najgorim mjestima Rima, u paklu samoće, odbačenosti, ovisnosti...
Tako su nastali Novi horizonti koji se – od prve zajednice za smještaj dvadesetak mladih u Trigoriji – vrlo brzo pretvaraju u pravu „tvornicu ljubavi“, giganta solidarnosti i prihvaćanja, sa sjedištima i aktivnostima po cijelom svijetu. Neodoljiv pothvat, „pravo čudo“, veli Chiara, koje se ne bi moglo ostvariti bez Božje pomoći, stotina volontera i mnogih prijatelja.