KAD ISUS DOLAZI U NAŠA SRCA

Piše: s. Emmanuel Maillard

(iz knjige LJUBAV ĆE IMATI ZADNJU RIJEČ)

„Svaki kršćanski život je misa, a svaka je duša hostija.“ (Marthe Robin, službenica Božja)

U Međugorju središnji događaj dana nije, kao što bi se moglo očekivati, ukazanje Majke Božje, nego večernja sveta misa. Te dvije stvarnosti međusobno se isprepliću na veličanstven način. Gospa se ukazuje vidiocima tijekom molitve krunice, dvadeset minuta prije početka svete mise. Ona poziva sve one koji je ne vide da joj izraze dobrodošlicu u srcu kao da je vide, a nakon toga prati ih na svetu misu kako bi je zajedno s njima živjela. Nemojmo zaboraviti da ona i ljudima poput nas, koji nismo vidioci, daje iste milosti koje daje vidiocima tijekom ukazanja, ako su nam srca otvorena za njezin dolazak!

Jednog dana upitala sam vidjelicu Vicku je li joj Blažena Djevica Marija ikada dala neku posebnu poruku o svetoj pričesti. Njezin me odgovor nije razočarao! Evo što je Vicka rekla: „Draga djeco, kad primite mojega Sina Isusa u svoje srce u svetoj pričesti i vratite se na svoje mjesto, ne gledajte druge ljude, ne sudite svećenika! Draga djeco, kleknite i ostanite na koljenima barem deset minuta, i tada razgovarajte s mojim Sinom koji je u vašem srcu!“

Jako sam se obradovala kad sam otkrila tu poruku! A zatim sam rekla samoj sebi: „Deset minuta? Vjernicima bi se to moglo učiniti predugo. Što bismo mogli učiniti da vjernici tu poruku prime i svojevoljno poslušaju?“ Zatim sam Vicki postavila to pitanje kako bih je potaknula na odgovor (jer, na kraju krajeva, ona prenosi i druge zanimljive poruke). Osim toga željela sam igrati ulogu đavoljeg odvjetnika za one koji bi se mogli mrštiti na uputu o desetminutnom klečanju.

 „Vicka“, upitala sam je, „jesi li sigurna da je Gospa rekla da moramo klečati točno deset minuta?“

„Ne“, odgovorila mi je Vicka. „Gospa nije rekla deset minuta, rekla je 'barem deset minuta, najmanje deset minuta'! Jer Gospa je kazala: 'Draga djeco, taj trenutak je najsvetiji u vašemu životu. Moj Sin Isus tada živ dolazi u vaše srce! Iskažite mu dobrodošlicu! Pustite ga da uđe! Odvojite vrijeme za Isusa!'“

Dobila sam svoj odgovor, koji sam sa sigurnošću mogla prenositi drugima, dodajući: „Blažena Djevica Marija je to rekla!“ U međugorskoj župi večernji program uključuje onih deset minuta molitve nakon mise koje je Gospa zatražila. To je vrijeme kad molimo sedam Očenaša, sedam Zdravomarija i sedam Slavaocu.

Kad nam Isus dolazi u svetoj pričesti, iznimno je sretan kao i svi zaljubljeni koji dolaze na susret s osobom koju vole. On ne samo da se priprema potpuno se darovati našemu srcu -  što je sam po sebi najuzvišeniji od svih darova – već u naše srce namjerava izliti i bezbrojne blagoslove, milosti, darove i naklonosti. Ali što se događa kad naiđe na zatvoreno srce? Primjerice, kad osoba slijedi one koji primaju svetu pričest samo iz navike, i pri tom ne izrekne molitvu niti iskaže ijedan čin ljubavi prema Isusu, kad je Isus ni ne zanima? Njezina su vrata zatvorena za Gospodina u svetoj pričesti! A što čini Isus kad se suoči sa zatvorenim vratima? Naravno, on poštuje našu slobodu. On će čekati, čekati i čekati. Nadat će se, usprkos svakoj nadi, da će vrata u konačnici biti otvorena i to ne samo za njega, nego i za sve darove koje donosi. Ali, pri kraju mise, kad vidi da za njega nema ničega u tom srcu, povući će se i u tom srcu neće ostaviti sve one milosti i darove koje je s tolikom ljubavlju pripremao. Ne treba ni spomenuti da se njegovo srce kida od tuge. Ne možemo ni zamisliti bol takva srca, koje nije ništa drugo nego ljubav, srca koje se raduje u dijeljenju svojih bogatstava, a koje ljudi preziru, ignoriraju i smatraju bezvrijednim… No osoba koja je tako postupila ostaje prazna jer je propustila susret sa svojim Bogom.

Jednoga je dana u 1980-im godinama, Jelena Vasilj (koja je primila dar nutarnjega govora) nakon mise stajala ispred crkve svetog Jakova. Svjedočila je o viđenju u kojemu joj se Isus pojavio nakon što je primila svetu pričest. Rekla je: „Vidjela sam Isusa i u njegovim se rukama nalazilo mnogo darova. Izgledao je jako žalostan i rekao mi je: 'Pogledaj ove darove. Donio sam ih da ih predam onim ljudima koji će me radosno primiti u svetoj pričesti. Ali nisam mogao dati ništa. Treba da znaš da se oni, koji me prime u svetoj pričesti i vrate na svoja mjesta, često samo prekriže i potom me smjesta odbace.'“

Koliko se puta prema Isusu tijekom mise tako loše postupa! Rekao je on sestri Faustini: „Ah, kako me silno boli što se duše tako malo sjedinjuju sa mnom u sv. Pričesti. Žudim za dušama, a one su ravnodušne prema meni. Ljubim ih tako nježno i iskreno, a one mi ne vjeruju. Želim ih obasuti milostima – one ih ne žele. Ponašaju se prema meni kao da sam mrtav, iako je moje Srce puno ljubavi i milosrđa.“

S druge strane, ukoliko Isusu iskažemo dobrodošlicu otvorena srca, koje je dobro pripravljeno, koje se često čisti odlascima na ispovijed i koje se iskreno raduje primajući svojega Gospodina kao najdražeg Prijatelja, naše će ga srce obradovati. Kao što je on sam rekao sestri Faustini: „Želim se sjediniti s ljudskim dušama. Pričinja mi radost sjedinjenost s dušama… kada dolazim u sv. Pričesti u ljudsko srce, imam pune ruke svekolikih milosti i želim ih darovati dušama.“ Također je rekao: „Napiši ovo za redovničke duše: užitak mi je doći u njihova srca u sv. Pričesti.“ Moglo bi nas začuditi što Isus govori o silnoj radosti kad ulazi u dušu koja je u stanju milosti! No, mislim da i mi, zajedno s njime, silno čeznemo da svi oni koji vole, uzviknu svim svojim bićem: „Uistinu vjerujem da si ti Spasitelj, i da se Spasitelj raduje spasavajući duše.“ Isus će zasigurno u našoj nutrini uvijek nešto pronaći da nas spasi!

Mističarka Marthe Robin, koja tijekom pedeset godina nije uzimala nikakvu drugu hranu osim euharistije, izjavljuje: „Naš stupanj slave i sreće u nebu bit će proporcionalan kvaliteti naših svetih pričesti na zemlji.“

Isus je rekao sestri Faustini: „Vidiš, napustio sam nebesko prijestolje da bih se sjedinio s tobom. Ovo što vidiš, samo je kap, a već je tvoja duša pala u besvijest od ljubavi. A kako li će se tvoje srce iznenaditi kada me ugleda u svoj slavi! Zapravo ti želim reći da vječni život mora započeti ovdje na zemlji po sv. Pričesti. Svaka sv. Pričest čini te osposobljenijom za razgovor s Bogom kroz cijelu vječnost.“

Tko bi mogao prezreti takvu budućnost za svoj vječni život?

***

Zaista mi se sviđaju riječi  malene sedmogodišnje djevojčice, koja je upravo primila svoju prvu svetu Pričest. Poslije mise majka ju je upitala: „Dušo moja, jesi li sretna zbog toga što si danas primila Isusa u svoje srce?“

„Da, mamice, sretna sam“, odgovorila je djevojčica. „A znaš li što sam učinila s Isusom?“

„Ne, reci mi.“

„Pa, kad je Isus došao, ja sam uzela ključ svoga srca i zaključala ga unutra! Tako on nikada neće moći otići!“ A zatim je dodala i ove veličanstvene riječi: „Tako ćemo Isus i ja uvijek biti zajedno!“ To dijete nikad nije pročitalo neku teološku knjigu o euharistiji. No djevojčica je ipak uspjela sve shvatiti! Kad Isus ulazi u naša srca, dvije zaljubljene osobe susreću se i padaju jedna drugoj u zagrljaj. Što bi tu još trebalo razumjeti?