Postila sam i prije, kao i puno drugih cura. Radi ljepote, zdravlja, kilograma…

 

Zatim sam preko Međugorja počela shvaćati da post ima i duhovnu dimenziju. Malo se odrekneš, zauzvrat puno dobiješ. I naučila sam da je o kruhu i vodi najlakše izdržati ako se taj dan prikaže za nekoga drugoga. Dakle, znala sam i iz knjiga  a i iz prakse nešto o postu. No, kad sam 2003. godine naišla na knjigu s. Emmanuel o postu, to mi je bilo pravo osvježenje. Kako u tom trenutku nisam mogla putovati u Međugorje, dogovorila sam kao tadašnja urednica časopisa Rhema razgovor sa s. Emmanuel i objavila članak.

 

 

Tako je započelo naše druženje. Uskoro je, 2006. godine,  moja prijateljica Ružica (i suputnica na palubi Rheme i Stelle Maris) susrela sestru ispred  crkve sv. Jakova i započela avanturu prevođenja i slanja Medjugorje Reporta, mjesečnih pisama s. Emmanuel iz Međugorja. Međugorje, u koje smo se zaljubili još devedesetih, dobilo je francuski „štih“. Sljedeći naši odlasci u hercegovački Lurd ujedno su bili i posjeti malom Beit Lehemu, Djeci Međugorja. Upoznavale smo svaki put druge hodočasnike… Malezijke, Talijanke, Amerikanke… a Francuskinja Gaby ostala je konstanta brinući se za sve što gost namjernik može zatrebati.

 

Posebno su nas dotakle jaslice. Josip, Marija i mali Isus u „pravoj“ veličini. Gledale bismo kako hodočasnici dolaze i uzimaju djetešce u ruke… i plaču. Za svojom izgubljenom djecom, za svojim abortiranim malima… Zbog nemogućnosti da postanu roditelji…  Muškarci, žene i djeca pred ovim se jaslicama osjećaju maleni. Kao Mala Terezija! I imaju snage kročiti malim putem – staviti glavu u krilo Majci Mariji, sv. Josipu, poljubiti Novorođenče…  „Please, pray for us!“  - na tom je mjestu jednostavno pitati za pomoć, prihvatiti pruženu ruku, poželjeti pomagati.

 

Naša prijateljica s. Emmanuel uvijek je bila negdje tu, u blizini, u poslu, s ružama, cvijećem za Isusa…

 

Kako su godine prolazile, njezine su knjige nekako postale i naše. Za „Skriveno Dijete Međugorja“ organizirale smo prijevod, prevodile, uređivale… Zajedno s bl. Mariam i s. Emmanuel borimo se u duhu sois toujours contente  – „budi uvijek zadovoljna“, znači pokušavamo, učeći se kako prevladati prepreke, shvatiti što nam je činiti, kako prepoznati što se od nas u ovom trenutku očekuje… Tako je 2012. izdana i naša „Glasnica Duha Svetoga“.

 

Ljepota zajedničke molitve, uhvaćen trenutak okretanja pozornosti prema onostranom, „igra“ biranja sveca za sljedeću godinu i postupna spoznaja da ne biramo mi sveca nego on izabire nas da bi nam utisnuo komadić svoje karizme…

 

Evo, to su mali odgovori na pitanje zašto volimo Sister, soeur Emmanuel. Zašto smo na našu web stranicu stavile njezina mjesečna pisma. Zašto pokušavamo s njom upoznati skriveni aspekt Međugorja, u kojem nije primarno kupiti neki suvenir, popiti dobru kavu, pojesti nešto u Colombu… I to je u redu, ako ne zaboravimo na poziv obraćenja, zaokreta, mira i zajedništva na koje nas Međugorje poziva i pokazuje nam primjerom put. A i prepreke na njemu.

 

Što se tiče prosudbe vjerodostojnosti ukazanja, zadnji sud ostavljamo Crkvi. Kao što je sv. Terezija Avilska rekla:  „…. u svemu što budem rekla podvrgavam se onome što naučava Sveta Majka Rimska Crkva, a bude li nešto protivno tome, bit će zato što to ne shvaćam.“ (Put k savršenosti)

 

Ono što znamo jest da je Gospodin svemoguć i da on može, ako hoće, godinama slati našu Majku da nas uputi i pomogne nam.  A ova su vremena zbilja takva da nam je potrebno puno svjetlosti na putu…