DJELOVANJE DAROVA DUHA SVETOGA: BL. ULRIKA NISCH

Darovi Duha Svetoga su poput prijamnika koji nam omogućuju da uhvatimo nadahnuća Duha Svetoga, kao što jedra omogućuju da uhvatimo udar vjetra i pokrenemo brod naprijed. 
 

Napisao: Dom Antoine Marie OSB

Prevela: Brigita Peček

 

Učinak je potvrde posebno izlijevanje Duha Svetoga poput onoga na Pedesetnicu. To izlijevanje u dušu utiskuje neizbrisiv biljeg i pridonosi rastu krsne milosti: dublje ukorjenjuje u božansko posinjenje, čvršće sjedinjuje s Kristom i s njegovom Crkvom, u duši osnažuje darove Duha Svetoga, daruje osobitu snagu za svjedočenje kršćanske vjere. (Kompendij KKC 268)

„Koja je prva i posljednja potreba naše voljene Svete Crkve?“, pitao je papa Pavao VI. „To je potreba za Duhom Svetim, koji oživljava i posvećuje Crkvu... Crkva treba Duha Svetoga u svakome od nas.“ (29. studenog 1972.)

Duh Sveti naš je Učitelj u duhovnom životu. Ponekad nas prepušta samima sebi, da sami djelujemo – tada smo poput malog čamca na vesla. Duh Sveti onaj je koji nas potiče da djelujemo, ali i mi treba da usmjeravamo svoj život. Ponekad nas pak on sam vuče pomoću nadahnuća koja su povezana s njegovim darovima. Tada smo poput čamca kojemu snagu daju jedra – kad zapuše vjetar, pokreće se brže, s manje napora. U tim vremenima jedino treba da damo svoj pristanak da bi se tako savršenije i s manje napora ostvarilo djelovanje Duha Svetoga.

Djelovanje darova Duha Svetoga osobito je zamjetno u životu blažene Ulrike Nisch, koju je papa Ivan Pavao II. proglasio blaženom 1. studenog 1987. godine.

 

DJETINJSTVO

Franziska Nisch rođena je 18. rujna 1882. godine u selu Oberdorfu, u jugozapadnoj Njemačkoj. Začeta je dok joj roditelji još nisu bili u braku, što je uznemirilo njezinu pobožnu kršćansku obitelj. Ipak je bila dobrodošla. Krštena je dan nakon rođenja. Njezina je majka susrela momka u gostionici u kojoj je radila i zaljubila se. Dvoje mladih bilo je jako siromašno, pa su im roditelji odbili dati pristanak za vjenčanje koje su oboje željeli. Oni su mislili da će dobiti dopuštenje, ako budu imali dijete. No Ulrich i Clotilda mogli su se vjenčati tek godinu dana nakon Franziskina rođenja. Preselili su se u Unterstadion, u malo mjesto pored Dunava. Kasnije su imali još trinaestero djece, od kojih će samo petero preživjeti do odrasle dobi – Franziska je bila najstarija. Ubrzo nakon njezina rođenja za nju su se počele brinuti baka i teta Gertrude, njezina kuma, koje su je obasipale ljubavlju i dale joj kršćanski odgoj. Kad joj je bilo šest godina Franziska se vratila u dom svojih roditelja. Jako teško se prilagodila novoj okolini - svojoj obitelji. G. Nisch je bio vrlo strog i povremeno je djelovao grubo prema svojem najstarijem djetetu. Pa ipak Franziska je savjesno ispunjavala svoje dužnosti i pokazivala duboko poštovanje prema roditeljima. Već u to vrijeme molitva joj je davala snagu. Posebno ju je privlačilo svetohranište i Gospina slika u obližnjoj kapeli.

Franziska je bila prosječna učenica u školi u Unterstadionu, ali zato je vrlo marljivo učila vjeronauk. Poslije škole vraćala bi se kući i pomagala, radila sve što je bilo potrebno. „Franziska je bila stvarno dobra,“ kasnije je rekla jedna njezina prijateljica. „Bila je smirena i malo nespretna... Nije mislila na sebe i nije ni u čemu privlačila na sebe pozornost.“ Nakon pet godina školovanja djevojka se vratila u dom tete Getrude da joj pomaže u kuhinji u gostionici koju je ona vodila zajedno s mužem te da se brine za tri dječaka.

 

DUHOVNI PRIJAMNICI

21. travnja 1895. - dan  je Franziskine prve svete pričesti. Iste je godine primila i svetu potvrdu. Od tada su u njoj potpuno djelovali darovi Duha Svetoga, koje je već primila na krštenju s milosti posvetnom i s njom povezanim krepostima. Ti su darovi poput prijamnika koji nam omogućuju da uhvatimo nadahnuća Duha Svetoga, kao što jedra omogućuju da uhvatimo udar vjetra i pokrenemo brod naprijed. Na taj način duša postaje sposobna izvršavati neprekidno i bez napora, u smirenoj radosti, najsavršenija djela kršćanskog života, unatoč žrtvama na koje je ta djela pozivaju i teškoćama koje susreće. Darovi Duha Svetoga nisu neki izvanredni fenomeni, oni nam pomažu u najsitnijim detaljima kao i u najvažnijim djelima u našem životu.

1898. godine Franziska se preselila u dom ujaka koji je imao trgovinu u Sauggartu. Kako je bila plaćena za svoj rad, mogla je financijski pomoći roditeljima. Međutim, rad je premašivao njezinu snagu – morala se brinuti za posao i za kućanstvo, kao i za vrlo malu djecu, i uz to za svoju duševno bolesnu tetu. Dan za danom na njezinu su glavu padale neopravdane kritike i prigovori. Na kraju godine, napustila je Sauggart i otišla u Biberach raditi u pekari. Tamo je doznala da su njemačke sluge bolje plaćene u Švicarskoj nego u svoj vlastitoj zemlji, pa je tako u listopadu 1901. godine počela služiti u obitelji Morger u Rorschachu, u Švicarskoj, gdje se brinula za četvero djece.

1904. godine Franziska se razboljela. Dobila je napad facijalne erizipelaze (akutne kožne infekcije) tako opasne da su se bojali za njezin život. U bolnici se susrela sa sestrama Svetog Križa iz Ingenbohla. O. Theodosius Florentini, kapucin, osnovao je 1844. godine u Švicarskoj kongregaciju sestara Svetog Križa, koje su se trebale posvetiti poučavanju i pomaganju siromasima. 1856. godine osnovan je novi ogranak kongregacije koji je vodila majka Theresa Scherer (koju je papa Ivan Pavao II. proglasio blaženom 29. listopada 1995.). Taj ogranak se brinuo  za bolesne. Baš su te Milosrdne sestre Svetog Križa osnovale kuću maticu u Ingenbohlu i uskoro se razgranale po drugim zemljama. Duh žrtve, molitve i predanosti Bogu tih sestara tako je djelovao na Franzisku da je odlučila postati časna sestra. 17. listopada 1904. ušla je u samostan sestara Svetog Križa u Hegneu, malom njemačkom selu na obali jezera Constance. Bila je zadužena za ispomoć u kuhinji. Rad je bio iscrpljujuć i zahtijevao žrtve. Često je tijekom tjedna znala ostati bez svete mise i pričesti, ili nije mogla prisustvovati zajedničkoj molitvi i rekreaciji. Drugi dio svoga postulata poslana je u drugu kuću, u Zell-Weierbach. U toj kući bile su samo tri časne sestre i poglavarica, koja je bila starija i bolesna i trebala je pomoć. Franziska ju je zamijenila u kuhinji, radila je na održavanju kuće, koja je uskoro sjala od čistoće, i brinula se za bolesne. Umjesto da njezina pobožnost zbog toga trpi, ona je postala još intenzivnija.

 

OČEVO SLATKO IME

Franzisku je podržavao DAR POBOŽNOSTI. Ovaj nam dar pomaže da se u dubini naših duša oblikuje slatko ime nebeskog Oca, s naglaskom koji je Isus koristio kad ga je izgovarao. Taj osjećaj božanskog očinstva prvo nas navodi da druge promatramo kao djecu zajedničkog Oca, da u svojim odnosima s njima imamo istu blagost i nježnost kao s Ocem. Svjesnost da je Očevo dijete uklonilo je u Franziski svu tjeskobu i nedostatak povjerenja u Boga i njegovu Providnost. Uz to ju je Duh Sveti poučavao kako da joj rad postane molitva. Nije nam potrebno nikakvo naprezanje ili umišljen stav da bismo stalno mislili na Boga - samo jednostavna nepotisnuta svjesnost prisutnosti Božje. Zahvaljujući daru pobožnosti Franziska je shvatila da je Krist njezin Zaručnik te da je vrlo intimno povezana s Duhom Svetim. Ona je bila jako pobožna i prema Blaženoj Djevici, svetom Josipu, svetom Franji Asiškom, kao i svom anđelu čuvaru. Od djetinjstva je bila blagoslovljena posebnim privilegijem – mogla je vidjeti svog anđela čuvara. U svojoj nevinosti mislila je da i drugi to mogu. Kad je shvatila da je u krivu, danima je bila uzrujana, plašeći se da je ta milost samo iluzija.

Kad je pozvana natrag u Hegne da započne novicijat, obukla je habit 24. travnja 1905. uzevši ime sestra Ulrika (prema imenu svog oca Ulricha – sveti Ulrich bio je biskup u Augsburgu). Sljedeći dan vratila se na posao u kuhinju. To nije bilo ono za čim je čeznula. Rad je bio naporan, ali se prilagodila situaciji. Kad su je zapitali kako joj uspijeva podnositi vrućinu peći, izdržavati poniženja i napraviti toliko posla – uvijek bi odgovorila „Zbog ljubavi prema Spasitelju. Za Spasitelja se može učiniti sve.“ Sestra Ulrika ponekad je bila odsutna duhom pa su se povremeno događale i nezgode. Jedne večeri dok je pripremala osvježenje za sestre koje su do kasno u noć trebale teško raditi oko rublja, zaboravila im ga je odnijeti. Drugi put, obećavši novakinji da će naložiti umjesto nje peć, stavila je ugljen u posudu za pepeo umjesto u vatru. Time je zaslužila ozbiljne ukore, ali je zadržala svoj mir. „Barem joj se može nešto prigovoriti“, primijetila je sestra Adama, kuharica, „ona se ni najmanje ne vrijeđa.“

 

BLAGODATI ŽIVOTA U ZAJEDNICI

Sestra Ulrika položila je zavjete 24. travnja 1907. godine. Vođena Duhom Svetim i dalje je jednostavno i ponizno živjela u zajednici, što ju je štitilo od lažnog asketizma i lažne pobožnosti. To je posebno nužno za duše poput sestre Ulrike. Ona je bila uzdignuta u mistični život u kojemu postoji rizik da se duša izgubi u egoizmu. Ako se ozbiljno živi život u zajednici, on sprečava da se bavimo samo sobom. Od jutra do večeri: poslušnost pravilu, odricanje od sebe i svojih želja, uviđavnost prema stavovima, željama i interesima drugih osoba. Tako se raste u milosrdnoj ljubavi, za koju je Apostol rekao da je velikodušna, dobrostiva, ne zavidi, ne hvasta se, ne nadima se, nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo. (usp 1 Kor 13, 4-5) Uvijek je bila nazočna na zajedničkoj molitvi, obrocima i rekreaciji ukoliko je njezina zaduženja nisu zadržala u kuhinji. Sestra Ulrika nije bila potištena. Mogla se s drugima od srca nasmijati. Međutim, i dalje je ulazila u kontemplaciju. „Da“, zapisala je u svom dnevniku, „čak mi je bilo teško moliti časoslov. Uvijek osjećam nagnuće da se odmaram u ljubavi.“ Dopustila je da je vodi DAR MUDROSTI koji je prosvijetlio njezinu dušu. On joj je pomogao da okusi Božje stvarnosti, beskrajne savršenosti – život Trojstva, milosrđe, pravednost, vječnost, jednostavnost itd.

Dan nakon polaganja zavjeta sestra Ulrika poslana je u Bühl, u Njemačkoj, gdje se brinula za bolničku kuhinju. Tvrdoglava i nefleksibilna sluškinja koja je također radila u kuhinji uzrokovala je časnim sestrama stalne probleme. No bila je istina i da je ona previše radila. Suprotno svim očekivanjima sestra Ulrika uspjela je u miru živjeti s njom, znajući, prema prigodi, kad popustiti ili mudro spriječiti probleme. To je stvarno bilo olakšanje za poglavaricu. Sestra Ulrika sa zapanjujućom je sigurnošću znala kako uhvatiti odgovarajući trenutak, pronaći pravu riječ, učiniti ono što je trabalo učiniti, zahvaljujući DARU SAVJETA. Taj dar usavršava krepost razboritosti i osposobljava osobu da ispravno vidi, da u pojedinačnim slučajevima razlikuje što je najbolje za sebe i za druge, i potiče da to odmah i učini, čak i u najobičnijim aktivnostima u životu.

Jednog dana kad su je zapitali o čemu je razmatrala, sestra Ulrika je odgovorila: „ O Božjim osobinama. Najviše volim razmatrati o božanskoj jednostavnosti.“ DAR RAZUMA, koji usavršava vjeru, omogućio joj je da zaroni u Božja otajstva i skriveno značenje riječi Svetog Pisma. Posebice je shvaćala duboko značenje svete misne žrtve, koja je za nju bila „najveća zahvala, najuzvišenija i najsnažnija žrtva i molitva, najveća radost i najveća sreća.“ Jedna je od sestara navela da je ona tako „uzvišeno govorila o božanskim svojstvima, da ja, sa svojim slabim ljudskim razumijevanjem, to nisam shvaćala. Bila sam zapanjena – gdje je ta jednostavna sestra stekla takvo znanje?“

 

ZAPANJUJUĆA VEDRINA

U listopadu 1908. sestra Ulrika prebačena je u Kuću svetog Vinka u Baden-Badenu, u kojoj će sestra Bonaventura uskoro postati poglavarica. Sposobna, energična, pedantna – ta je poglavarica rado pokazala drugima svoju superiornost. Kad se upoznala s mladom sestrom koja je radila u kuhinji, uvjerila se u njezine rijetke kreposti. Sestra Ulrika radila je pod vodstvom sestre kojoj je nedostajala samokontrola, koja je često grubo reagirala prema drugim ljudima i čak bila sklona alkoholizmu. Jednostavnost sestre Ulrike još je pogoršala njezino stanje, pa je postala zavidna zbog toga što su je poštovale druge radnice u kuhinji. Jednog dana njezina je netrpeljivost kulminirala. Ljutito je ponizila svoju pomoćnicu. Mlada je sestra šutjela, ali nije mogla zaustaviti suze. Diskretno se povukla i sklonila u kapelu. Ubrzo se vratila, sa suzama na licu, no bila je mirna i s osmjehom. Sestra koja je bila nazočna incidentu svjedočila je: „Ja bih najradije bila prekorila sestru Ulriku jer je dopustila da je se tako tretira, a ona nije reagirala. Da se to meni dogodilo, ja bih bila u stanju bez razmišljanja udariti tu sestru.“ Poglavarica je kasnije rekla: „Da sestra Ulrika nije primila velike milosti, ona ne bi mogla s takvom vedrinom izdržati svoje goleme kušnje.“ U sestri Ulriki možemo vidjeti utjecaj DARA JAKOSTI. Taj nam dar pomaže da savršeno izvršavamo djela kršćanskog života unatoč brojnim teškoćama i preprekama koje susrećemo. On štiti dušu od neurednih nagnuća, strasti, nestalnosti i hirovitosti te joj pruža samokontrolu i ustrajnost u stalnom usmjeravanju prema dobru. Bez njega duša ne bi bila spremna na izazove teških životnih zadaća niti na savršen kršćanski život. Ne bi nikad usavršila umijeće dragovoljnog žrtvovanja svog vlastitog vremena, zdravlja ili života radi vjernosti svom pozivu, što god to bilo. Ponekad dar jakosti donosi snagu i čvrstoću koje daleko premašuju ono što je ljudski moguće, kao što je, na primjer, slučaj s mučenicima.

Sestra Ulrika patila je od teških glavobolja i prehlada koje su se razvile u gnojni maksilarni sinusitis. Hrabro je izdržala nužnu operaciju i nakon toga smireno ponovno preuzela svoj posao. Bila je uvjerena da neće biti napušten onaj koji se pouzda u Boga i njegovu pomoć. „Najbolje je nemati povjerenje u sebe, nego imati potpuno povjerenje u Boga.“, rekla je. U svjetlu kontemplacije shvatila je vrijednost poniznosti i poniženja. Jasno je razumjela da je najdublji razlog za brojne situacije u kojima je bila kritizirana ili prekoravana, bio taj da ih je Bog dopustio. Te su situacije iznad svega bile sredstvo da se ona što je moguće više sjedini s Isusom, koji je i sam bio prezren od drugih.

 

MALE LJUBAZNE GESTE

Mirna i radosna, sestra Ulrika bila je zaslužna za dobro raspoloženje svoje okoline. Brzo je i zabavno odgovarala na pitanja. Mlade žene koje je nadgledala u kuhinji naučila je lijepe crkvene pjesme, a ponekad je i zaplesala s njima. Njezina ljubav za bližnje najbolje se može vidjeti iz njezina odnosa prema nesretnoj zaposlenici Gusti. Kad je Gusti bila jako mlada, radila je u gostionici u kojoj je susrela zavodnika. Trudna i napuštena, izmučena tjeskobom i očajem, rodila je dijete koje je zatim bacila u jarak. Dospjela je na tri godine u zatvor, no uskoro je uvjetno puštena zbog dobrog vladanja. Sestre Svetog Križa su je primile, ali su je stalno pazile i držale na distanci. Kad je saznala što se toj mladoj ženi dogodilo, sestra Ulrika počela joj je iskazivati posebnu pažnju. To je bilo teško jer je mlada žena sve mrzila. Sestra Ulrika je molila i prikazivala Bogu svoja dnevna poniženja i trpljenja za obraćenje svoje štićenice. Malo po malo, zahvaljujući malim ljubaznim gestama, osmijesima i utješnim riječima sestre Ulrike, Gustina se ćud promijenila i ona je postala društvena. „Sestra mi je Ulrika dala novu dušu“, kasnije je potvrdila. Gusti se na koncu sretno udala.

Sestra Ulrika je ovim riječima izrazila svoje najveće patnje: „Unatoč brojnim milostima, još uvijek imam mnogo mana!“ Time je ukazivala na pogreške koje drugi nisu primjećivali, grijehe slabosti, propusta i naglosti zbog ljudske slabosti. Svećeniku se povjerila: „Odnosi s mojim susestrama postaju svakim danom sve teži. Teško mi je puno toga podnositi, posebice ujutro. Kad barem nitko ne bi ništa rekao... jer često sam tako luda!“ Ponovno je komentirala: „Nisam uopće sretna sa sobom... kako sam slaba u ovome (ljubavi prema hrani)!“ Pa ipak, napisala je sestri: „Mi možemo i moramo plakati zbog naših grijeha, ali ne smijemo izgubiti hrabrost i plašiti se. Svaka pogreška mora te ojačati u poniznosti i biti ti korisna da shvatiš sve više i više da si ništa.“ Sestra Ulrika bila je prožeta DAROM STRAHA BOŽJEG. Taj dar je strah da se ne ražalosti Boga i izgubi njegovu ljubav. To je pronicljiva svjesnost Božje svetosti koja prožima dušu i sve njezine sposobnosti, pa čak i tijelo s njegovim osjetilima, budeći u osobi djelatnu mržnju prema grijehu. Sestra Ulrika molila je milosrđe za sve grešnike: „O, blago Srce Isusovo, spasi ih! Iscijeli svoj narod! Kad bih samo mogla pomoći da svi spoznaju Ljubav, da spoznaju Isusovu goruću žeđ!“

 

„IDEMO KUĆI!“

1912. godine sestra Ulrika jako je oslabila, pokušavala je skupiti svu snagu da nastavi s radom. Medicinske pretrage otkrile su da je u uznapredovalom stadiju tuberkuloze. Pacijentica nije izgledala iznenađena. Svojoj poglavarici, koja joj je prigovorila što je šutjela o bolesti, odgovorila je: „Mi idemo kući. Naša je domovina na nebu, a ne ovdje na zemlji. Radosna sam jer umirem.“ Ta težnja za nebeskom domovinom potakla ju je da kaže: „Moramo se više brinuti za budući život koji traje vječno, nego za zemaljski život koji prolazi.“ Prosvijetljena DAROM ZNANJA, sestra je Ulrika bila svjesna kratkoće i beznačajnosti zemaljskih stvari. One ne mogu zadovoljiti naša srca koja čeznu za pravom srećom. Shvatila je prolaznu narav svega što najčešće pokreće ljudsku ambiciju: novac, časti, znanje, pa čak i zdravlje. Ovaj stav koji nas po daru znanja oslobađa od prevelikog utjecaja stvorenog dolazi sa sposobnosti da se u stvorenome vidi ljepota, dobrota i vrijednost koju je Bog u njih stavio. Dar znanja daje veću čistoću našoj perspektivi i pokazuje u stvorenome odraz Stvoriteljeve dobrote, mudrosti, ljepote i svetosti. Koliko god beznačajna po sebi, stvorenja tako postaju sredstva za uzdizanje prema Bogu. Sestri Bonaventuri molitva sestre Ulrike bila je slična molitvi svetog Franje, koji je vidio Boga u svemu stvorenome.

U bolnici su se jako brinuli za sestru Ulriku. Ona bi im govorila, smiješeći se: „Kad budem u nebu, molit ću za vas.“ Čak je i pronašla način da se našali na račun svog novog stanja: „Sad vodim dobar život, poput pacijenata koji se ovdje liječe – dobro jedem, šetam, spavam!“ U rujnu 1912. godine liječnici su tražili da je se premjesti u Hegne. Tamo nije imala duhovno vodstvo, što je za nju bilo jako bolno. „Nemam nikoga s kime bih razgovarala o svojem nutarnjem životu“, pisala je sestri Bonaventuri. „Sada više nemam nikakve utjehe, ni božanske ni ljudske. Ponekad je jako teško.“ Drugo njezino trpljenje bila je napast da povjeruje da sve što je doživjela s Gospodinom nije bilo ništa drugo nego iluzija koju je poslao neprijatelj.

Svoje zadnje dane provela je u neprekidnoj molitvi. Krunicu nije ispuštala iz ruku. Dok ju je neprekidno mučio kašalj, ponavljala bi: „Sve za mog ljubljenog Gospodina!“ Navečer 8. svibnja 1913. godine bolničarka je prišla njezinu krevetu da vidi treba li joj nešto. U tom je trenutku  u susjednoj sobi druga bolesna sestra dobila jak napad kašlja. „Pođite najprije do te sestre,“ promrmljala je sestra Ulrika. Kad se bolničarka vratila, sestra Ulrika već je umrla.

Papa Ivan Pavao II. rekao je: „Nauk o darovima Duha Svetoga vrlo je koristan u duhovnom životu, on nas usmjerava na trajni dijalog s Duhom Svetim i na pouzdano predanje puno ljubavi prema njegovim usmjeravanjima... Zbog toga je temeljno važno da ostanemo u zajedništvu s njim.“ (3. travnja 1991.) Zamolimo blaženu Ulriku Nisch da zadobije za nas veliku poučljivost prema djelovanju Duha Svetoga u našem životu. Neka Marija, Kraljica svih svetih, Majka i Utočište grešnika, izmoli za nas ovu milost!

 

 

Dom Antoine Marie OSB dao je dopuštenje urednicama Biblioteke Stella Maris za prevođenje i objavljivanje tekstova na web stranici: www.stellamaris-naklada.com

 

 

18.6.2017.