IVAN DON BOSCO – KATOLIČKI REVOLUCIONAR

Piše: Stjepan Tomić

 

Ništa ne čini onaj koji čini puno, a ne čini ono što bi morao činiti.

SVETI IVAN DON BOSCO (1815-1888)

Don Bosco se rodio u godini pune uspostave restauracije monarhija, koje je bio krajnje ozbiljno zdrmao Napoleon svojim osvajačkim ratovima nazivanim i pronošenjem slobode po Europi. Značajka je cijelog 19. stoljeća da su se svaki čas događali kojekakvi prevrati, bune, revolucije, promjene i iznenađenja. Okolina u kojoj se rodio bila je i u vjerskom i u društvenom pogledu srednjovjekovna, a kad je umirao cijela je Italija već bila duboko zahvaćena liberalizmom, a dijelom i ateizmom. Na svoj način i on sam bio je širitelj novih ideja na tlu katolicizma. Bio je sjajan sportaš, vješt zabavljač, društven i borben (u mladosti se rado sa svakim odmjerio u vještini i snazi šaka), propagator radosnog življenja, pristojan kolovođa raspojasane mladeži. Proživio je i preživio nekoliko pobuna i atentata, doživio poraz i pobjedu Piemonta nad Austrijom, slom papinske države, uspostavu jedinstvene talijanske države, osudu suvremenog svijeta u Syllabusu (popisu zabluda), proglašenje dogmi o Bezgrešnoj i papinskoj nepogrešivosti, a kao duhovni sljedbenik sv. Franje Saleškog borbeni je apologeta i prije neoskolastičkih vremena, ali čovjek novih medija, koji je doživio da vidi uspješnim svoje djelo (tri salezijanska reda), da bi pri kraju života bio prisiljen ispiti gorku čašu nepravde zbog žestokog sukoba s torinskim nadbiskupom Gastaldijem. Iako nedužan na papin prijedlog priznao je nepostojeću krivnju i zamolio oproštenje (nadbiskup je bio prisiljen da mu ga dade).

 

ŽIVOT DON BOSCA

Ivan Bosco rodio se u seocetu Becchi tridesetak kilometara od Torina. Otac mu je bio jedan od najsiromašnijih seljaka u tom mjestašcu. Ženio se dvaput, iz prvog braka ostao mu je sin Antun, koji je kao devetnaestogodišnjak volio dobro izbatinati svoga sedam godina mlađeg polubrata Ivana, a u drugom je dobio sinove Josipa i Ivana, da bi umro dvije godine nakon Ivanova rođenja. Kao devetogodišnjak (1824) Ivan sanja svoj prvi značajni san koji će sve jasnije zacrtavati njegovu budućnost, da bi kao dvanaestogodišnjak (1829) morao otići od kuće i tri godine služiti u štali jednog seljaka. Zaljubljen u knjige potom se školovao radeći različite poslove. U školi je osnovao "Društvo veseljaka" (1832). Kao dvadesetogodišnjak (1835) ulazi u sjemenište i postaje svećenikom (1841), te iste godine započinje s okupljanjem napuštene mladeži. Ubrzo počinje pisati, iznajmljuje Pinardijevu kuću (1846) i odlučno (1848) odbija bilo kakav politički angažman. Sljedeće godine (neuspješno) pokreće i novine "Prijatelj mladeži". Osniva "Društvo za uzajamnu pomoć radnika"(1850) i pokreće seriju knjižica "Katoličko štivo" (1853), koja izlazi svaki mjesec i ima izvrstan odjek. Istodobno u oratoriju započinju s radom strukovne radionice. Cilj mu je da ne samo vjerski odgoji mlade ljude nego da ih i zanatski osposobi.

Četvorici mladića (1854) predlaže osnivanje salezijanaca, a iste godine u oratorij dolazi i Dominik Savio, koji će nakon samo tri godine boravka (umro je 1857) ostaviti neizbrisiv trag i podići ugled don Boscova odgojnog sustava. Iste godine započinje smišljati pravila salezijanske družbe, koja će službeno nastati u godini rata za talijansku neovisnost (1859). Četiri godine kasnije otvara prvu salezijansku kuću izvan Torina, da bi na desetu godišnjicu (1864) proglašenja dogme o Bezgrešnoj započeo gradnju svetišta Marije Pomoćnice, koja je posvećena u godini lurdskih ukazanja (1868). Sljedeće godine papa je odobrio "Pobožnu salezijansku družbu", a don Bosco započeo s tiskanjem "Biblioteke za talijansku mladež", u kojoj je do 1885. godine izdao dvjesto četiri sveska.

U drugoj pokoncilskoj godini (1872) osniva "Družbu kćeri Marije Pomoćnice", a tri godine kasnije šalje prve misionare u Južnu Ameriku, nakon čega osniva i treći salezijanski red, suradnike (1876). Papa Lav XIII. povjerava mu izgradnju rimske bazilike Presvetom Srcu Isusovu (1880), zbog čega putuje po Francuskoj i Španjolskoj. Posao je uspješno okončao sedam godina kasnije (1887). Već istrošene snage i narušena zdravlja umire u zoru 31. siječnja 1888. godine.

Dok je osnivao svoje družbe, u Torinu, Parizu i drugim velikim europskim gradovima nemilosrdno se ubijalo i po desetke tisuća demonstranata, a najstrašnije je bilo što je tvorce takvoga "reda" podržavao i kler. Za to vrijeme u Londonu je zasjedala prva internacionala, kojom će poslije pomoću čistki zavladati Karl Marx, biskup Ketteler pisao je o radničkom pitanju i kršćanstvu, Napoleon III. priznao pravo na štrajk, Belgija radničke sindikate, Bismarck dao svim radnicima pravo glasa, da bi radni dan bio skraćen na deset sati u vremenima don Boscove smrti.

Tokom života nazivali su ga revolucionarom, luđakom, heretikom, čudotvorcem, svecem, sanjarom i fantastom, a on je zapravo cijeli svoj vijek proživio kao obični seljački momčić, ili čak dječačić, sa zdravim pogledom na krutu stvarnost i srca željnog da pomogne sebi sličnim dječacima. Djeca treba da se igraju, a ne da rade i da se pate, bilo je njegovo načelo, a u njegovo vrijeme djeca su bila sve drugo. Vrijeme je industrijske revolucije kad radni dan traje i po osamnaest sati, nadnice jedva dostaju za hranu jedne osobe, a valjalo ih je hraniti nekoliko, pa su morale raditi ne samo žene nego i djeca. Dvije trećine radničke djece umiralo je prije pete godine života, a prosječna dob mladih radnika bila je između 17 i 19 godina.

Živio je u vijeku kad se svijet potpuno materijalizirao, a od onoga tko je govorio o Božjoj ljubavi zahtijevalo se da pomoć bude opipljiva prstima, pa je stoga smatrao da treba graditi i kuće i crkve od kamena kao preduvjet za gradnju Crkve u čovjeku, da valja najprije napuniti želudac gladnih, a onda im govoriti o duhovnoj hrani. Don Boscov odgovor na potrebe vremena drugačiji je od crkvene tradicije (fuga mundi), što ne znači da su, npr. monasi ili sv. Franjo Asiški bili u krivu, niti da je don Bosco u pravu, nego je naprosto riječ o drugačijim odgovorima na drugačije zahtjeve duhova pojedinih vremena. 

SALEZIJANSKA OBITELJ

Dugo je razmišljao o osnivanju jedne ustanove, ali je bio razapet između pokornosti papi i pokornosti sekularnoj državi. Neobično je da ga je na osnivanje ustanove čiji će članovi pred državom biti kao udruženje slobodnih građana koji žive i rade zajedno zbog dobrotvorne svrhe, nagovarao nitko drugi nego jedan ministar koji je malo prije toga odobrio zakon o ukidanju niza redovničkih zajednica i oduzimanju njihovih dobara. I don Bosco je razmišljao u tom pravcu, ali je osjećao nelagodu stoga što bi takva ustanova de facto priznala odvojenost države od Crkve, što je bilo jedno od osnovnih liberalnih načela, na što se u crkvenim krugovima gledalo osjetno drugačije. Nevolja je bila i s obzirom na duh vremena: redovničke kongregacije nisu bile u modi, a osim toga valjalo je redovnički život nove zajednice prilagoditi i novonastalim političkim uvjetima. Bio je odlučan u namjeri da brani građanska prava svojih suradnika. Potkraj 1857. godine bila je završena prva verzija pravila odnosno konstitucija (Regulae seu contitutiones societatis s. Francisci Salesii). Iako po svom uvjerenje konzervativac, nadbiskup Fransoni, koji je tada živio u Lyonu, pokazuje sklonost i savjetuje mu da ode u Rim. I papa usuprot svojoj okolini pokazuje istu sklonost prema njegovim zamislima, ali mu preporučuje da se članovi ne vezuju obećanjem nego zavjetima. Papino odobrenje glasilo je: "Neka pravila budu blaga i laka za održavanje. Način odijevanja i pobožne vježbe neka vas ne razlikuju od ostalih ljudi u svijetu. Možda bi bilo bolje da se zajednica naziva družbom, a ne kongregacijom. Uostalom, uradite tako da svaki njezin član pred Crkvom bude redovnik, a pred građanskim društvom običan građanin." Tek nakon toga don Bosco je otvoreno izašao pred svoje suradnike, njih devetnaest, koji su se dotad vezivali samo uz njega i njegov rad, sa zamislima o redovničkoj zajednici. Reakcija baš nije bila najpovoljnija jer su mu prigovorili da od njih želi napraviti fratre, ali prevladala je želja da ostanu s njim. Tako je rođena salezijanska družba.

Poznati teolog M.D.Chenu reče: "Nadasve mi je drago podsjetiti na onoga koji je za jedno stoljeće pretekao Koncil: don Bosca. On je novi uzor svetosti zbog svoga djela, koje je raskinulo s načinom mišljenja i vjerovanja njegovih suvremenika." I papa Ivan Pavao II. istaknu slično: "Sveci nikad ne zastarijevaju jer su svjedoci crkvene mladosti. Nikad ne postaju ličnostima prošlosti, muževi i žene od jučer. Naprotiv, oni su uvijek muževi i žene sutrašnjice, ljudi evanđeoske budućnosti čovjeka i Crkve, svjedoci budućega vijeka."

Don Boscova je zasluga što danas mnoštvo svećenika u Crkvi viče da treba pastorizirati mlade samo što, nažalost, češće ne viču donboskovim djelom nego kao praporci zveckaju njegovim riječima. A don Bosco je učinio upravo to: promijenio je dotadašnji pastoralni rječnik uglavnom nerazumljiv običnom čovjeku: "Ivan Bosco volio je govoriti jezikom jednostavnih i malenih, prema kojima se osjećao pozvanim. Da bi ih zainteresirao, utjecao bi se dijalogu i raspravljanju. Njegova je kateheza bila u isto vrijeme i izvorna i pučka."

 

Jedan od don Boscovih dječaka, Mihovil Magone, u svojoj je bilježnici zapisao sedam odluka koje je nazvao sedmerim stražarima prijateljstva s Bogom. Neosporno je da su dječakove odluke don Boscovi savjeti. Evo ih:

-        često se susretati s Isusom u pričesti i ispovijedi

-        nježnom ljubavlju ljubiti presvetu Djevicu

-        mnogo moliti

-        često zazivati Isusa i Gospu

-        ne biti previše blag prema vlastitom tijelu

-        uvijek nešto raditi

-        kloniti se lošeg društva.

 

Ako te preporuke sažmemo, doći ćemo do četiriju temeljnih odrednica don Boscove duhovnosti:

-        neprestani rad

-        neprestana molitva posebno Mariji

-        sakramentalni život

-        strogost prema samome sebi odnosno, prema starome čovjeku.

Provedba pak tih odrednica dala bi se, na temelju don Boscove prakse, razraditi kao svojevrsni sveti put zasnovan na sedam načela: načelo prevencije (1), načelo radosti (2), načelo neprestanog rada (3), načelo situacijske duhovnosti (4), načelo odgoja za pobjedništvo (5), načelo Božjeg govora u snovima (6) i načelo negacije staroga čovjeka i akcije novoga, ili načelo trajne Božje prisutnosti (7). Dakako, sva ta načela vrlo se lako mogu i drugačije imenovati, ali na kraju će sadržaj ipak ostati isti.

Don Boscova duhovnost nije nova jer ju je dobrim dijelom preuzeo od Franje Saleškog, ali je i nova u tom smislu što ju je prilagodio novom stanju u društvu, koje u radu više nije vidjelo samo kaznu za grijeh nego mogućnost sustvaralaštva s Bogom i koje je smatralo da dobrim materijalnim životom i ovdje na zemlji Bog ne nagrađuje samo svoje kleričke službenike nego to rado čini i laicima. Don Bosco je prvi u praksi pokazao da se može biti siromašan i raspolagati velikim novcima, ali i da za velika materijalna djela nije potrebno unaprijed smišljati financijsku konstrukciju, ako se ima pouzdanja u Providnost. U biti mi danas ni ne slutimo koliko je crkvena praksa revolucionirana pod utjecajem toga malog piemontskog dječaka, koji je možda ni sam ne sluteći, promijenio svijet. Nadalje, zamijenio je tradicionalni represivni sustav odgoja u preventivni naglašavajući da njegov odgojni sustav mogu prakticirati samo kršćani jer se temelji na razumu, vjeri i ljubavi i jer mu je krajnji cilj kršćanska svetost. Drugim riječima, on nije svetac koji se bavio odgojem mladih, nego je primarno utemeljitelj odgojne škole svetosti, u čemu je neosporno originalan.

Jedna pak od njegovih osnovnih odgojnih metoda za svetost bila je da zli duh bježi od radosnih, veselih i spontanih ljudi. Duhovnost, pak, dostiže se neprestanim djelovanjem u zaigranoj ili radu posvećenoj praksi. Sam je rekao da sve poštuje, ali i da se nikoga ne boji jer je svoju parnicu stavio u Božje ruke. Pouzdanje u Providnost jedan je od temelja njegova djela.

 

Obično se misli da je Gospodin don Bosca obdario specijalnom milošću govora u snovima, ali čini se da to ipak ne bi trebala biti samo njegova specifičnost. Naime, Biblija veli da će Bog "starcima govoriti u snovima" (Joel 3,1) misleći pri tom da su "starci" svi oni koji više nisu "mladići i djevojke" kojima Bog govori u "viđenjima". Don Bosco je tako, sedamdesetak godina prije čuvenog psihijatra Freuda, otkrio vjersku važnost snova, samo što je taj njegov put proglašen specifično njegovim i neponovljivim, čime je petrificiran i odalečen od svakodnevnog života kršćana svih vremena. Načelom negacije staroga čovjeka i afirmacije novoga kroz ideju o trajnoj Božjoj prisutnosti don Bosco je u biti htio da bude posvećen sav ovozemaljski prostor, a ne da mislimo kako je Bog prisutan u svetohraništu, a kad izađemo iz crkve, onda možemo odmah biti stari ljudi.

 

 

 

 

 

1.2.2014.