SV. CHARBEL MAKHLOUF

Annaya

Piše: Marina Katinić

Od gòrē pa do otoka ili kako je sv. Charbel Makhlouf pronašao put do hrvatskih čitatelja

Habent sua fata libelli¹, kaže latinska krilatica. No knjige osim usuda imaju i svoju povijest. Ova knjižica – baš libellus, nikako liber – na zanimljiv je način došla pred hrvatske čitatelje. Libanonskoga sveca Charbela Makhloufa koji je, kao i svi istočni asketi-monasi, težio tome da boravi gore, na gori, tražeći “ono što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Ocu (Kol 3,1)”, put je u ljeto 2012. nanio na jedan od najljepših hrvatskih otoka, šumovitu Korčulu, u Samostan svetih anđela čuvara, kuću maticu hrvatskih dominikanki. Kako je odatle dospio do pretinaca zagrebačke izdavačke kuće Stella Maris?

Naime, mons. Francantonio Bernasconi, danas župnik u milanskoj župi svete Margarete, na preporuku mons. Ratka Perića u kolovozu 2012. boravio je na odmoru u kući Gatti koju sestre Bijelog reda nude suradnicima i prijateljima kao mjesto okrepe i mira. Sa sobom je imao svoje vrijedno djelo, knjižicu “Sveti Charbel Makhlouf – skrivene kreposti i trijumf nadnaravnoga” koje je netom bio objavio u bergamskoj izdavačkoj kući Velar. Sa čudesnim libanonskim svecem mons. Francantonio susreo se još za svojih seminarskih dana, preko različitih knjiga. Nadahnut Charbelovim likom, mons. Bernasconi postao je prvi promicatelj Charbelova života i poruke u Italiji. Susrevši u korčulanskom samostanu osobu koja je poznavala talijanski jezik, mons. Francantonio odmah je ponudio autorska prava sa željom da knjižica bude prevedena. I – evo je. Po čemu je svetac čiji život knjižica predstavlja izuzetan i zanimljiv?

Rođen je 1828. u malome planinskom selu u Libanonu, zemlji Maronitske crkve, istočne kršćanske crkve koja poštuje rimskoga prvosvećenika – papu. Početke joj je udario sv. Maron u Orontu, u Siriji u 4. stoljeću. Maroniti se služe arapskim jezikom i imaju istočni obred, a glavna im je oaza Libanon – zemlja cedrova  na razmeđi Istoka i Zapada. Josip Antun Makhlouf kao mladić je ušao u libanonski red sv. Antuna u Samostanu sv. Marona u Annayi gdje je 1851. postao novakom, a 1853. položio zavjete. 1859. zaređen je za svećenika. U zajednici se isticao pobožnošću i vrlo pomnim obdržavanjem pravila. Budući da je njegovo napredovanje prema svetosti postalo očito, nije uvijek bio shvaćen među subraćom. Proučavanje profinjene teologije i naporan tjelesni rad za Charbela su bili vidovi jednoga nastojanja oko suobličavanja Kristu. 1875., nakon što je njegova izuzetnost postala očita u vidu čudesnih znakova, poglavar mu je dopustio da postane monah-pustinjak te je proboravio 23 godine u pustinjačkome stanu svetoga Petra i Pavla. Mnogi su tijekom toga doba dolazili po savjet, nadahnuće i molitvu kod skromnoga isposnika. U Charbelovom se životu dogodio kristoliki obrat: sam je sebe za života skrivao od svijeta, ali ga je Bog i tijekom zemaljskoga života i nakon smrti obdario mnoštvom čudesnih znakova. Charbel je jedan od rijetkih svetaca uz čiji se život veže znanstveno neobjašnjiv fenomen neraspadljivosti tijela; tijelo se ne raspada, nego iz njega istječe neobična tekućina popraćena određenim mirisom. Charbelovo je tijelo više puta vađeno iz lijesa, pregledavano i javno izlagano; ukupno je 67 godina ostalo gipko, sve do dana beatifikacije 1965. godine. Ipak, nije to ono što ga čini važnim za Crkvu. Preko 6000 zabilježenih čudesnih ozdravljenja i drugih milosti koje su različite osobe zadobile Charbelovim zagovorom velik su znak prije svega kao nutarnja promjena u kojoj čovjek, uhvaćen u teškoće vlastite egzistencije, biva taknut i preobražen djelovanjem Boga koji je konkretno, ovdje, tu.

Biblijski je Bog uvijek Bog-u-vremenu, Bog koji se zove Ja-sam-koji-jesam što se može prevesti i kao Ja-sam-ovdje, Ja-sam-tu. U tom smislu, otvaranje duhovnih očiju, postignuće da čovjek vidi sebe, međuljudske odnose i Boga u novom svjetlu, u istini, i da ga to mijenja, veće je čudo od svih zaobilaženja prirodnih zakona kakve poznajemo. Raymond Nader, jedan od ljudi čiji je život dotakla Charbelova karizma, u noći 9. studenog 1994.  meditirao je u ćeliji u kojoj je svetac bio živio i iznenada imao mistično iskustvo koje opisuje kao “svjetlo koje je obasjavalo sve, iz svih izvora, i glas koji je dopirao odasvud, iz svih kutova”. Nije li upravo to cilj kojem težimo, dopustiti da budemo obasjani Svjetlom?

U današnjem užurbanom svijetu koji voli opipljivo i sve mjeri brojivošću i iskoristivošću, Charbelov pokornički život teško je shvatljiv. Njegove pokore – trulo voće koje je jeo i malen broj sati koji bi prospavao svakoga dana – doimaju nam se možda čak besmislenima. Ipak, stvarnost svjedoči da ovaj svetac koji povezuje Istok i Zapad i danas govori, privlači i poučava. Njegova je poruka: Umrijeh i moj je život s Kristom skriven u Bogu (Kol 3, 3). Autor knjižice mons. Bernasconi na jednoj je mrežnoj stranici ovako izrazio što to Charbel ima poručiti: “Svojim je djelima Charbel u praksi pokazao da je imati ništa a biti sve, i da Bog – sama jednostavnost – nije ništa nego apsolut.” Nadamo se da će ova knjižica i hrvatskim čitateljima biti poticaj u obraćanju k Apsolutu.

¹ Habent sua fata libelli (latinska poslovica) - Knjige imaju vlastitu sudbinu.