SV. FRANJO SALEŠKI

Piše: Stjepan Tomić

MLADOST

Rodio se 21.VIII. 1567. kao najstariji sin grofovske obitelji koja je naslov nosila po dvorcu Sales (danas na tom mjestu stoji samo križ kao spomen na njega i svetog naslovnika), koji se nalazio manje od tridesetak kilometara južno od Ženeve i Lemanskog jezera. U Franjino vrijeme ti su krajevi pripadali neovisnoj državi, velikom savojskom vojvodstvu, koje je imalo sjedište u Torinu. Ženeva, kojoj će postati naslovnim biskupom (1602), ali u koju će ući možda čak dva do tri puta, bila je sjedište kalvinističkog pokreta. Veći dio njegove biskupije bio je prešao na kalvinizam, ali je Franjo uspio vratiti svome stadu većinu (njegov brat kao biskup naslijedio je 450 katoličkih župa među kojima je bilo 150 protestantskih). Po naravi je bio tihi borac, pa se za studentskih dana u Padovi znao i te kako dobro mačem obraniti od kolega kojima se nije sviđala njegova sklonost samoći. U Veneciji se 1589. susreo s knjigom 'Duhovni boj', teatinca L. Scupolija, koga su upravo u to vrijeme njegova subraća strpala u dugogodišnji zatvor. Ta mu knjiga bijaše jednim od važnijih pokazatelja pravca njegova boja. Ipak, najprije je postao doktorom obaju prava (1591), upisao se u odvjetničku komoru, a odbivši torinsko senatorstvo prihvatio se predstojništva ženevskog Kaptola, za što nije morao biti svećenik. Bio je to koristan potez da bi uvjerio oca u duhovno svoje zvanje, što je postigao 1593. kad je bio i zaređen. Deset godina misionario je po biskupiji, čas bježeći od kalvinista, čas se skrivajući od oluja i razbojnika, uvijek gladan i umoran, ali nikada svladan.

MOLITVA, STRPLJIVOST I ŽRTVA

Uočivši neupućenost počeo je tiskati listiće-letke kojima je širio crkveni nauk. Ne zna se koliko ih je napisao, ali po njima je postao svojevrsnim začetnikom novinstva pa je i proglašen (1923) zaštitnikom toga zanata. U tom je razdoblju prešao golem put. Na početku je protestantizam smatrao samo krivovjerjem koje stvara i vjerski i politički raskol u državi, da bi s godinama sve manje vjerovao u snagu oružja, diplomatska lukavstva, pa čak i u teološke javne rasprave zaključujući na prijelazu stoljeća da trajni uspjeh mogu donijeti samo milosrđe i istina, blagost i ljubav, Biblija i navještaj Božje riječi najprije životom, a onda i riječima, te da Crkvi u misionarenju pomažu jedino molitva, strpljivost i žrtva.

Potkraj stoljeća (1598) postaje koadjutorom ženevskog biskupa, pa je sve više zaposlen diplomatskim poslovima. To će ga novo iskustvo usmjeriti na novi oblik rada: pisanje pisama i duhovno vodstvo; vele da ih je dnevno znao pisati i po dvadesetak. Kao plod njegovih diplomatskih putovanja, koja su uglavnom bila pokušaji mirenja posvađanih (i umrijet će na jednom od takvih putovanja), susreta s mnogobrojnim osobama i golemog broja pisama, te sve tananijeg iskustva u vođenju duša, počet će skupljati materijal za svoju čuvenu knjigu 'Filotea ili Bogomila' (1609), koja je upućena svakom kršćaninu. Vjerojatno u cjelokupnoj crkvenoj povijesti nije živio čovjek s toliko duševne i duhovne tananosti i osjećaja za stanja i potrebe drugih, te s toliko nježnosti, taktičnosti i opreza prema svakoj vrsti duhovnih prosvjetljenja.

Kao ženevski biskup (1603) smatra da u Crkvi postoje dvije hijerarhije: jedna po funkciji (papa, biskupi, svećenici) druga po revnosti, velikodušnosti i ljubavi i žao mu je što se ne podudaraju, pa će svoje djelovanje podjednako usmjeriti i prema klericima i prema laicima. On je prvi svetac i crkveni naučitelj koji je proročki definirao ideju II. vatikanskog sabora o sveopćem pozivu na svetost. Jedna od velikih briga bio je odgoj klera, koji se dotad regrutirao od 'suvišnih' plemićkih sinova te ponekih ambicioznijih građana i seljaka. I jedni i drugi bili su upućeni u vjerski nauk otprilike kao današnji puk. On će poznavanje vjere proglasiti osmim sakramentom, a neznanje tretirati manom težom od pakosti.

DRUŽBA MARIJINA POHOĐENJA

Kad se u Dijonu 1604. susreo s barunicom de Chantal osjetio je u toj udovici osobu koja Boga traži. 'Volim, govorio je, neovisne i jake duše koje nisu mekušaste. Prevelika nježnost smućuje srce, uznemiruje ga i odvlači od predane molitve, te priječi da se potpuno preda Bogu jer sve što nije Bog, nije ništa!' Savjetuje: 'Živite današnji dan, brinite se samo za njega, prihvatimo se onakvima kakvi jesmo ovdje i sada. Nemojte željeti ne biti ono što jeste, naprotiv jako želite biti ono što jeste!' Ipak, bio je strpljiv i oprezan dug niz godina, sve do 1609., kad joj je izložio svoj plan kojim ga je bio nadahnuo Duh Božji, da bi potom sve brzo krenulo (1610-1615) s družbom Marijina pohođenja. Iako formalno nikada nije studirao teologiju, ipak kao mističara i teologa praktičara papa Pavao V. pozvao ga je u pomoć u onodobnoj teološkoj raspri 'de auxiliis' između molinista i banjezijanaca, ili isusovaca i dominikanaca, koja je čak prijetila i crkvenim raskolom zbog političkog uplitanja Španjolske (molinizam) i Francuske (banjezijanizam). Franjo će problem lako riješiti i zapisati ga u 'Teotimu'. Malo kasnije, kad u Rimu budu započete pripreme za proces protiv Galileija, odlučno će se zauzeti za astronoma, ali umrijet će (1622) prije osude (1623).

RASPRAVA O BOŽJOJ LJUBAVI

Odmah nakon tiskanja Filotee' počeo je razmišljati o još temeljitijoj obradi Božjega plana s čovjekom. Tako je nastala 'Raprava o Božjoj ljubavi' ili 'Teotim' (1616). U njoj je precizno opisivao ne samo što duhovni život jest nego i kako nastaje, teče, razvija se i raste, te kako biva dovršavan. Po njemu na duhovnost mora pristati čitav čovjek: i tijelom i duhom, i srcem i umom, i maštom i osjećajnošću, i inteligencijom i voljom. Zašto Bog želi cijeloga čovjeka bez ikakvih ostataka? Zato, odgovara, što je čovjeka stvorio da sudjeluje u njegovu božanstvu, 'da s božanstvom čini jednu jedinu osobu!'

O POČECIMA DUHOVNOG ŽIVOTA (Iz Filotee)

Pišem ti, dragi moj čitatelju o pobožnom životu, mada sam nisam pobožan, ali bih zbilja želio biti, pa me i ta želja nuka da te poučim. Neki veoma pismeni čovjek reče da čovjek dobro uči kad sam proučava, bolje kad sluša, a najbolje kad uči druge. Dogodi se često, veli sv. Augustin, da dijeleći stječemo, a poučavajući sami naučimo. U prvom dijelu nastojim pretvoriti čovjekovu opću želju (za Bogom) u stalnu odluku. Da ga povedem naprijed, pokazujem mu dva velika sredstva: sakramente i molitvu. U trećem pišem kako se treba vježbati u kreposti, u četvrtom otkrivam neke neprijateljeve zamke i kako im izbjeći, a u petom dijelu vodim ga u duhovnu samoću da odahne i odmori se, kako bi potom uzmogao sve više napredovati.

Danas mnogi kažu da redovnici trebaju upućivati u pobožnost jer imaju manje posla od biskupa golemih biskupija, kao što je moja, ali ja ti velim, sa svetim Dionizijem, da je upravo biskupima prva dužnost usavršavati duše jer je njihov red najviši medu ljudima kao serafski među anđelima, pa se ni za što drugo ne bi trebali više brinuti. Priznajem, mučno je voditi pojedine duše, ali je i ugodno. Ufam se u predobroga Boga, budem li vodio njegove drage ovce na spasonosno pojilište, da će moju dušu uzeti za zaručnicu, da će u moje uši staviti zlatne riječi svoje ljubavi, a u moje ruke snagu da ih dobro izvršim, i u tom je bit prave pobožnosti.

Najprije treba saznati što je pobožnost, jer je samo jedna prava pobožnost, a krivih i lažnih ima sva sila, pa oni koji je ne poznaju, lako se prevare i prionu uz nerazboritu i praznovjernu pobožnost. Svatko slika pobožnost prema svojim strastima i maštanjima. Netko prione uz post pa misli da je veoma pobožan iako mu je srce puno zlobe. Zbog trijeznosti ne umače svoj jezik ni u vodu, a kamoli u vino, ali se ne ustručava da ga umoči u krv bližnjega kudeći ga i klevećući. Drugi će se držati pobožnim jer danomice izgovara silesiju molitava, da bi se nakon njih na podređene okomljivao drskim, pogrdnim ili nepravednim riječima. Netko pak rado otvara svoju kesu siromasima, oprašta i neprijateljima, ali ga vjerovnici tek sudski mogu prisiliti da plati dugove. U takvima nema ni mrve pobožnosti jer se takvi zaogrću vanjskim pobožnim djelima, pa svijet misli da su duhovni, no oni su tek kipovi ili sjene pobožnosti.

Prava pobožnost izvire iz ljubavi prema Bogu, ali to nije bilo kakva ljubav. Ljubav koja nam daje snagu da činimo dobro obična je, ali kad je ljubav tako savršena te nas nuka da ne samo činimo dobro nego da ga činimo pažljivo, čisto i spremno, onda se zove pobožnost. Grešnici nikad ne lete Bogu nego uvijek idu po zemlji, dobri ljudi lete rijetko, polako i teško, a pobožni lete Bogu često, hitro i visoko. Pobožnost je duhovna okretnost i živahnost kojom ljubav sve čini hitro i srdačno. Da budeš dobar, moraš vršiti sve Božje zapovijedi, no da budeš pobožan, moraš biti živahan i spreman na djela ljubavi. Ljubav je duhovni oganj, koji se, kad se jako rasplamsa, zove pobožnost, koja ljubav čini hitrom, radinom i marljivom ne samo u vršenju Božjih zapovijedi nego (još i više) i evanđeoskih savjeta i nebeskih nadahnuća.

Bazilika u Annecyju u kojoj su grobovi sv. Franja Saleškog i sv. Ivane de Chantal