SV. KATARINA SIJENSKA

Piše: Stjepan Tomić

 

DJETINJSTVO

Sa sestrom blizankom Ivanom (umrla ubrzo nakon rođenja) Katarina se rodila 25. ožujka na Cvjetnicu 1347. godine kao dvadeset i peto dijete Jakova i Lape Benincasa. Na svijet je došla iste godine kad je Europom počela harati kolera, koja će tokom svoga trogodišnjeg trajanja pokositi umalo četvrtinu onodobnih stanovnika staroga kontinenta. Gotovo sav kršćanski svijet tu provalu „crne smrti“ smatrao je Božjom kaznom ponajviše zbog raskalašenog i nemoralnog života visokog klera, koji će biti predmetom Katarininih žestokih kritika, posebno rimskoga pape, koji je tada stolovao u Avignonu i upravo će se i njezinim nastojanjem definitivno vratiti u Rim.

Kao dijete naučila je „Zdravo Marijo“ i anđeoski pozdrav i počela se zabavljati tako da je te molitve najprije ponavljala više puta dnevno, a onda, opet zbog zabave, kad bi se penjala na kat na svakoj stubi izmorila bi po „Zdravomariju“ (koju godinu kasnije majka će tvrditi kako ju je viđala da penjući se stepeništem lebdi iznad njega).

Već sa šest godina doživljava prvo od svojih viđenja, koja će joj poslije postati gotovo svakodnevicom. Nakon njega polako se mijenja njezin život. Svom je ispovjedniku rekla da je već od te dobi dalje počela stjecati (uliveno) znanje o božanskim stvarima. U sedmoj godini odlučuje, po ugledu na Mariju, život provesti djevičanski, te sama polaže zavjet djevičanstva. Tako započinje njezina fuga mundi. Uskoro doživljava i novo viđenje. U nekoj pećini, u stijeni izvan gradskih zidina, ugledala je Isusa, počela se moliti i levitirati što je potrajalo nekoliko sati. Budući da je poprilično zakasnila kući, a pećina se nalazila podaleko od grada, pomolila se i učas, kako sama veli, našla se pred gradskim vratima.

 

ODRICANJE

S vremenom, budući da je u tajnost odlazila sama, počinje se i bičevati. Kao odraslija, htijući slijediti primjer sv.Dominika, bičevala se triput dnevno: jednom za sebe, drugi put za žive, treći put za pokojnike, i to svaki put po sat i pol nakon čega bi bila sva krvava. „Bičevala se da svome Spasitelju uzvrati krv za krv!“ zapisa Rajmund iz Kapue. Zanimljivo je da su posljednje riječi koje je Katarina izgovorila na zemlji bile: „Krv! Krv!“ tj. vapaji krvi Isusovoj.

Istodobno postupno se odriče i jela; najprije masnoga (daje ga bratu ili mačkama), a potom svega mesnatoga da bi već u petnaestoj godini živjela uglavnom od kruha i povrća, kad se kod nje već bio razvio suprotan fenomen: tijelo joj je više patilo kad je uzimala hranu nego ako je bila gladna. To je odreknuće s vremenom postalo tako snažno da bi već i sam miris mesa izazivao u nje grčenje želuca. Nije se odrekla samo mesa nego i svega slatkoga, pa joj je čak i zašećerena voda s vremenom bivala štetnom. Oko dvadesete odrekla se i kruha; želudac joj više nije htio primati ništa drugo osim sirovog povrća. Nakon što je u djelo provela odluku da će jesti samo povrće, učinilo joj se to nedovoljnim pa je odlučila da će jesti lijući suze, koje je prikazivala Bogu radi čišćenja duše. Potkraj života glavna će joj hrana biti pričest. Njezin životopisac tvrdi da sve to nije postigla nikakvom prirodnom vježbom nego da je to bio dar odozgor.

Nije se trapila samo jelom nego i (ne)spavanjem. Ležala je na dvjema golim daskama, dok joj je tijelo bilo opasano željeznim lancem, koji je ona tako snažno pričvršćivala uz tijelo da su joj se alke urezivale u kožu. U početku si je dopuštala tek po pola sata spavanja svaki drugi dan. Sama je priznala da je nijedna druga pobjeda nad tijelom nije stajala toliko napora koliko pobjeda nad snom.

Razlozi toga teškoga morenja tijela ležali su u shvaćanju da je tijelo prvi i ponajglavniji izvor svih grijeha, dakle i uvreda Boga, te da se Bogu postaje sličnim ako se istjera grijeh, a to se moglo samo pokoravanjem tijela, a tijelo se moglo pokoriti samo onim istim krvavim patnjama koje je Krist podnio na križu. Katarina je govorila da u njoj stanuju dvije osobe, jedna tjelesna i jedna duhovna. Tjelesna osoba treba potpuno onemoćati, a duhovna toliko narasti da ispuni jakošću potpuno iznemoglo tijelo.

 

DOMINIKANSKA TREĆORETKINJA

Budući da su je roditelji sve ustrajnije nagovarali da se uda, u njoj je sve brže sazrijevala odluka o stupanju u dominikanski red, pa se za znak ošišala do gole kože, što je roditelje izazvalo na suprotnu reakciju: za kaznu ne samo da su joj oduzeli sobu nego su otpustili i sluškinju, natovarivši Katarini sve služinske poslove, no to postaje providnosnim jer stiže do značajnog otkrića, koje će postati temeljem njezina cjelokupnog putovanja uskim putem.

Nemajući više nikakvog vlastitog prostora, najednom otkriva da ipak ima savršeno sklonište u kojemu može nesmetano boraviti i razgovarati s Bogom, a to je bila njezina nutrina, vlastito srce. Tu je mogla boraviti čak i kad su joj ruke obavljale neki posao. I ono što je bilo najvažnije, tu je nije nitko primjećivao, niti joj je itko smetao, niti ju je itko mogao odatle istjerati protiv njezine volje. I kad odraste i postane duhovnim vođom drugih neprestano će ponavljati: „Napravite sklonište u svome srcu jer odatle ne morate nikamo i nikada izaći!“

Katarinina imaginacija bila je tako snažna da se ona ne samo zatvarala u svoju nutrinu, molila i meditirala, nego tu, u sebi, počela doživljavati susrete s Isusom i Marijom. Jasno ih je vidjela. Da bi još silnije ušla u nutrinu i živjela s Bogom, odlučila je da će potpuno zašutjeti i razgovarati samo sa svojim ispovjednikom o svojim grijesima. Tri se godine držala te odluke. Ujedno je, kad je opet dobila sobu, ustrajavala u neizlaženju iz nje osim u crkvu.

Bili su to silni nameti pa je Katarina imala dosta kušnji, koje su (vjerojatno) rezultirale sve razvijenijim osjećajem krivnje zbog grijeha. Smatrala je da zbog njih zaslužuje najteže kazne. Taj će se osjećaj s vremenom pretvoriti u tešku patnju jer će se u njoj začeti misao da je kriva za sve zlo na svijetu. Naime, smatrala je da je dobila toliko obilje milosti da bi se morali obratiti svi ljudi, ali oni se ne obraćaju zbog njezine grešnosti.

U osamnaestoj godini stupa u red mantelatkinja (treći dominikanski red) ili „sestara od pokore“, koje nisu bile redovnice u pravom smislu riječi; nisu imale ni tri zavjeta, a nisu ni stanovale po samostanima nego su živjele po svojim kućama. Članice su ponajviše bile udovice, one čiji su muževi bili članovi „braće od pokore“, a dužnost im je bila da žive neporočno, te da svaki dan, u vrijeme predviđeno za božanski časoslov, izmole određeni broj „Očenaša“ i „Zdravomarija“. Katarina je ipak živjela kao redovnica, što nije bila, pa je to sjedanje na dvije stolice izazivalo govorkanja i naklapanja, pa i klevetanja. Posebno je bila napadana zbog svojih (čestih) viđenja, te se počelo tvrditi kako ona nisu od Boga nego od đavla. Branila se: „Pomoću viđenja duša se usavršava u poniznosti jer uviđa svoju ništavnost!“ što joj je bio argument da viđenja nisu od đavla jer ova „potiču dušu na taštinu“.

Nakon oblačenja viđenja i objave postaju sve učestalije. Izvori Katarinine duhovnosti ležali su u objavama ili viđenjima, u kojima je razgovarala s Isusom. Tako sama veli kako joj se jednom Isus ukazao i upitao je: „Znaš li, kćeri, tko si ti, a tko sam ja? Kad bi znala to dvoje, bila bi blažena. Ti si ona koja nije, ja sam onaj koji jest. Ako to shvatiš, nikada te neprijatelj neće zavesti!“ Svome ispovjedniku je rekla: „Nijedan čovjek, nijedna žena nisu me učili putu spasenja. Jedini moj učitelj bio je Zaručnik moje duše. Poučavao me je preko unutarnjeg nadahnuća, ili mi se ukazivao i govorio sa mnom kao što ja sada govorim s vama“.

 

ZARUKE S KRISTOM

U 21. godini u viđenju je od Isusa dobila prsten koji je mogla vidjeti samo ona. Nakon zaruka počela je odlaziti među ljude. Čini se da bijaše prošlo vrijeme njezine nazaretske tišine i anonimnosti. Služi ljudima oko sebe: siromasima i bolesnima, i što je dulje služila, to se silnije širio glas o njoj. Dok je dvorila bolesnike, najprije je morala svladati odvratnost prema smradu koji se širio iz nekih, no kad je uspjela ovladati tim fizičkim osjetom, pojavio se novi, puno teži: ovaj put počelo se u njoj razvijati osjetilo za duhovni smrad (čak je i papi rekla da Rim smrdi po 'duhovnoj' truleži), tako da više nije ni gledala ni vidjela ljudska tjelesa ili vanjsku formu, nego je sve jasnije opažala njihovu nutrinu i videći je opet okrivljivala sebe kao krivca za zlo koje se nagomilavalo u bolesnima.

Kako se širio glas o njezinoj svetosti, tako se širilo i polje njezinog djelovanja, i to ne samo po cijeloj Italiji nego i šire. U pravom smislu riječi angažirala se do kraja u društvenom životu nastojeći ne samo dvoriti bolesne nego i liječiti duhovno oboljele, posebno one koji su širili mržnju, nemir i rat među narodima. Putovala je cijelom Italijom i mirila, pisala na stotine pisama svim značajnijim osobama svoga vremena upozoravajući na pravi put. Na taj širi društveni apostolat bila je potaknuta u jednom od svojih viđenja. Od pape Urbana V. (1362-1370) dobila je ne samo dopuštenje da obilazi sela i gradove s ekipom od nekoliko svećenika nego i ovlaštenje da oni u ispovijedi mogu odrešivati od svih grijeha sve koji se obrate na njezinu riječ. Uspjesi su bili izvanredni.

Nakon druge provale kuge (1374), tokom koje je Katarina bila neumorni sluga svima bolesnima, bila je (1375) u Pisi, u crkvi svete Katarine Aleksandrijske, stigmatizirana. Nakon stigmatizacije i dalje je društveno vrlo aktivna, pa se tada dogodilo ono po čemu je u povijesti rimskih papa ostala podosta zapamćena. Naime, nakon Urbana V. papom je postao Grgur XI. (1370-1378), a Katarina je toga (navodno) ponešto neodlučnog čovjeka uspjela nagovoriti da se vrati u Rim usprkos protivljenju francuskih kardinala i rodbine. Grgur je trijumfalno primljen u Rimu. Naslijedio ga je Urban VI., ali su nezadovoljni francuski kardinali izabrali protupapu (Klementa VII), čije su čete zauzele čak i Anđeosku tvrđavu. Katarina je, međutim, skupila vojsku i suzbila Urbanove protivnike sudjelujući u bitci poput Mojsija raširenih ruku.

Znala je zanosno govoriti o Bogu danima i noćima, bez prestanka, kad je imala nekoga tko bi je slušao. Dok je govorila, nikad nije bila umorna, sama je tvrdila da joj pravu životnu snagu daje jedino govorenje o Bogu.

Ako nije imala pogodna slušateljstva, padala je u bezvoljnost, klonulost pa čak i u bolest. Njezin ispovjednik i životopisac veli da je „njezin govor tekao poput rijeke, bez prekida i predaha“. Jednom kad joj je on bio slušateljem, dogodilo se da je od umora zadrijemao. Katarina je toliko bila zanesena govorenjem da nije odmah ni primijetila, no kad otkrila spavača viknula je: „Dobri čovječe! Spavajući propuštate duhovnu korist. Govorim li o Bogu zidu ili vama!?“

Posljednje godine života provela gotovo neprestano u ekstazi. Tokom njih (1377-1378) diktira svoje glavno djelo „Dijalog Božanske providnosti“. Osim njega iza nje je ostalo i nekoliko stotina pisama, koja su vrlo zanimljiv dokument ne samo (talijanskog) vremena nego i njezine osobe. Pisala je pučkim toskanskim govorom, koji mnogi suvremeni književnici proglašavaju vrhunskim jezičnim izrazom i stavljaju ga uz bok samoga jezičnog virtuoza kakav je bio njezin nešto stariji sunarodnjak Dante Alighieri (1265-1321). Pred smrt doživjela je teško razočaranje, tzv. zapadni raskol, koji će potrajati četrdesetak godina. Umrla je 29. travnja 1380. godine u Rimu. Papa Pavao VI. proglasio ju je crkvenom naučiteljicom 1970. godine.

 

 

 

 

 

26.4.2013.