TKO JE SV. PADRA PIJA UČIO MOLITI?

Piše: s. Emmanuel Maillard
Prevela: Brigita Peček
 

Među najbližim prijateljima sv. Padra Pija bio je i Domenico Labellante. On mi je sâm u San Giovanni Rotondu potvrdio ovaj događaj. Padre Pio puno ga je puta prepričavao, volio je govoriti o prekrasnom primjeru vjere žene kojoj je dijete ozdravilo.

BLAGDAN SV. PELEGRINA

Bilo je to 1896. godine, u oporoj pokrajini Avellino, u Italiji. Mali Francesco, koji još nije navršio devet godina, ni za što na svijetu nije propuštao vjerske službe koje su obilježavale živote braće kršćana u njihovoj marljivoj seoskoj zajednici. Tražio je samoću da moli krunicu i da razgovara s Bogom. Volio je spavati pod zvijezdama. A kad je bilo oblačno, zahvaljivao se na gostoljubivosti tete Darije, koja je u svom srcu gajila posebno mjesto za njega i koja je na svom imanju za njega uvijek imala pripremljenu sobu. Njegovo najdraže sklonište bio je golemi brijest, pod kojim je provodio duge sate u razmatranju. On je već tu predvidio kako će voditi tešku duhovnu bitku protiv Zloga koji je tek započinjao s napadima na malog Francesca. Bog je fascinirao dušu malog Francesca, a njegova izuzetna gorljivost već je tada zasmetala silama tame.

Na blagdan svetog Pelegrina (velikog čudotvorca, iscjelitelja i zaštitnika oboljelih od raka i kožnih bolesti) otac ga je odlučio odvesti do gradića zvanog Atavilla Irpina. Uz blagdansku proslavu, seljaci su toga dana tamo održavali i veliki stočni sajam. Tata malog Francesca, Grazio, odlučio je poći onamo da za obitelj kupi radnoga konja. Dječak je bio tako uzbuđen da cijelu noć nije ni oka sklopio. Sutradan rano ujutro, on i njegov tata na obiteljskom su magarcu krenuli za Irpinu. Pred njima je bio dug put. U Irpinu su stigli u prijepodnevnim satima i uspjeli pronaći mjesto u već prepunoj crkvi.

Vjernici su pristigli iz cijele pokrajine. Kao znak ljubavi prikazivali su pobožnosti svom voljenom svecu, ali uz vrlo izražajne, gotovo dramatične pokrete! Upravljali su ruke prema nebu, plakali, smijali se i molili. I tada, uz glasne povike, padali bi na koljena, a sve u želji da na takav način ugrabe svečevu pozornost. Neki su mu prinijeli divovske svijeće ukrašene šarama jarkih boja. Drugi su mu pak donijeli cvijeće, ili baršunasta srca izvezena zlatom. Ovakav pučki izraz pobožnosti bio je i dirljiv, i bučan i šarolik. Svi su se natiskali oko oltara, gdje je bio izložen portret sveca. Na sreću, u toj kakofoniji sveti Pelegrin je uspio naći i brojne ljude iskrena srca, koji su mu povjeravali molitve za svoje teškoće, boli, nade i želje.

„KAKAV SI TI TO SVETAC?!“

Neka siromašna žena odjevena u dronjke, očigledno shrvana bijedom ovog svijeta, započela je svecu držati glasan govor. Ispod svojih dronjaka prvo je skrivala, a potom izvukla na vidjelo majušno čedo. Bilo je nepokretno i deformirano. Čim je stala vikati svecu, svjetina se, zatečena takvom nakaznošću, smirila i pustila majku da izlije svoje ojađeno srce.

Žena se tad s malenim progurala naprijed i otpočela molitvu kakvu do tada nitko nikad nije čuo. Koristila se grubim, ali živopisnim izrazima, karakterističnim za narječje Avellina. Otvoreno je stala izlijevati svoj bijes prema svecu, okrivljavajući ga teškim riječima:

„Cijelog sam te svog života častila. Nikad nisam propustila ni jedan tvoj blagdan! Često sam ti s ljubavlju nosila svijeće, donosila ti poklone i uvijek se uzdala u tvoju pomoć! Uvijek sam u selu o tebi lijepo govorila, a evo kako si mi zahvalio! Znaš da živim sama i da nemam novca, i sada sam ovdje s potpuno deformiranim djetetom! Kako ću se brinuti za njega? Nije te briga? Ti dobro vidiš kako nisam sposobna brinuti se za ovo dijete! Hoćeš li ti ići na ulicu i prositi da mu pomogneš? I kakav si ti to svetac?!“

Sve je glasnije i glasnije govorila, a riječi su joj bile isprekidane jecajima. Na kraju je uslijedio vrhunac: „Tebi je dobro! Ti imaš sve! Ti si na Nebu! Sve ti je lako! Ako ti nazivaš svetošću to što ostavljaš ljude koji pate da se sami izdržavaju, ogorčena sam! Ti se šepuriš u tvom okviru za sliku, ali kad je nekom srce slomljeno od žalosti, nećeš ni prstom pomaknuti da pomogneš! Dobro, puno ti hvala! Daješ nam krasan primjer milosrđa! Sve molitve koje sam ti izmolila.... bila sam tako glupa, trebala sam čuvati snagu! Sve što si bio u stanju učiniti jest dati mi posve deformirano dijete... I onda, što mi sad imaš reći? Možda očekuješ od mene da se vratim u svoje selo i pjevam ti hvale? Promisli još jednom!“

Zavladao je muk. Nitko se nije usudio ni riječ izgovoriti. Ljudi su se pitali treba li da se osjećaju posramljenima zbog žene, ili zbog jadnog svetog Pelegrina kojega, bez sumnje, nikad prije nitko nije tako izgrdio. Francesco se pitao što će se dalje dogoditi. Ta to se nije moglo završiti samo tako!

Majka se jednostavno slomila. Toliko je vrištala, toliko je plakala, toliko je krvarila! U zadnjem izljevu drskosti i vjere, uspela se stepenicama do oltara svetog Pelegrina.

A u vrevi, mali je Francesco sve upijao, promatrao i svom snagom molio za ovu jadnu utučenu majku. No, njegov ga je otac grubo potegnuo za ruku:

„Dođi, vrijeme je da pođemo!“

„Ne, tata, pričekaj, pričekaj još malo!“

Francesco se ukipio poput olova. Otac je shvatio da nema načina da Francesco popusti. A i kako bi kad se rasplet odvijao pred njihovim očima. Ispred oltara žena je stala skidati dronjke sa svog majušnog mučenika i poput hostije ga podigla ispred slike sveca da mu pokaže kako se nije šalila. Polagano ga je spustila na oltar, govoreći: „Evo, uzmi ga! Zadrži ga, ili mi ga vrati izliječenog!“ Onda se odmaknula, odlučna da zadobije pravdu. U crkvi je zavladao zaglušujući muk. Mogla se čuti i muha.

„Dođi, Francesco, moram naći tog konja!“ - prošaptao je tata Grazio.

„Ne, tata, pusti me da ostanem još malo!“

Francesco se nije ni pomaknuo. Odlučio je vidjeti što će se dogoditi. Žena je tamo stajala i čekala, a ljudi kao ljudi, ponovno su počeli pričati i uskoro je crkvom zavladao uobičajen blagdanski žamor.

ČUDO SVETOG PELEGRINA

Iznenada je mali Francesco razrogačio oči. Događalo se čudo! I začuli su se duboki uzdasi strahopoštovanja iz usta zapanjenih hodočasnika koji su promatrali kako se sitno, deformirano dijete počinje mirno okretati na stranu. To djetešce, koje je do tada bilo beživotno, poput biljčice, pokušavalo se pridići pomoću svojih ručica i koljena. Njegovi su se udovi izravnali i poprimili normalan izgled. Gomila se uskomešala i čitavom su se crkvom prolomili uzvici ushićenja. Grazio, kojega je gomila ljudi gurala i lijevo i desno, uzaludno je pokušavao izaći iz crkve. Unutra ga je potisnuo val novopridošlih hodočasnika koji su i sami željeli ući i vidjeti što se događa. Uto su se oglasila i crkvena zvona, kao što je zahtijevao mjesni običaj kad god bi se dogodilo neko čudo svetog Pelegrina.

Svi u crkvi bili su svjedoci da je dijete definitivno ozdravilo. Njegovi udovi sada su bili jednako dugi. Veliki, ljubljeni, čašćeni sveti Pelegrin pred njihovim je vlastitim očima izveo novo čudo. Dirnut do dna duše, mali se Francesco u stvari nikad nije oporavio od tog šoka. On će kasnije postati veliki Padre Pio, izuzetan zagovornik, suobličen Kristu čak i u svojem tijelu. Kasnije će svojim bliskim i dragim osobama spominjati svetog Pelegrina i opisivati silan učinak koji je taj svetac ostavio na njegov molitveni život. I uvijek bi pridodao naglašavajući: „Toga sam dana naučio kako moliti!“

(iz knjige s. Emmanuel SKRIVENO DIJETE MEĐUGORJA)